Iskušenje koje je promjenilo moj život

Kroz ovo iskušenje shvatila sam da mi niko drugi ne može pomoći osim Allah

Uvijek sam znala da Allah postoji i bila sam svjesna Njegovog prisustva još od djetinjstva jer sam odrastala u porodici u kojoj se znalo za vjeru. Rahmetli djed je završio medresu pa je mene i brata još kao malu dječicu podučavao namazu. Dao bi nam serdžadu na kojoj bismo klanjali te prilikom obavljenog namaza nagradio bi nas papirnatom zelenom markom koja se nalazila ispod serdžade. Nas kao djecu to je radovalo te smo priželjkivali novi susret sa namazom. Išla sam vikendom u mekteb, međutim kako sam odrastala, sve sam više izostajala sa mektepske nastave. Draže mi je bilo odmarati vikendom i spavati do podnevskih sati te nakon toga igrati se sa svojim vršnjacima iz komšiluka.

Nakon izvjesnog vremena napustila sam mekteb, završila osnovnu školu i upisala se u srednju. Moj povratak islamu vezan je za iskušenje sa sluhom, tačnije sa zujanjem u ušima. Po prirodi sam osoba koja uvijek paniči i kako sam jednom prilikom u igri s bratom ozlijedila oko, od tada počinju moje brige i problemi. Išla sam na pregled kod oftalmologa. Sa mojim okom sve je bilo uredu, ali ja sam na svjetlosti uvijek primjećivala jednu crnu tačku koja je letjela ispred mog vidnog polja. Mislila sam da ću oslijepiti i da gubim vid, međutim ništa od toga nije se desilo. Jedne večeri htjela sam da se “opustim” i skrenem fokus sa toga, te sam pustila muziku na mobitelu preko slušalica i “uživala” u pjesmama svojih omiljenih izvođača.

Nakon tridesetak minuta, izvadila sam slušalice i primijetila da slabije čujem. Šok! Zanemarila sam oko i pomirila se s činjenicom da je sve uredu s njim, a kasnije, moj mnogo veći problem postaje sluh. Mislila sam, ako prenoćim, da će se eho umiriti i da ću normalno čuti, međutim to nije bilo tako. Nisam odmah primijetila da moje uši zuje. Išla sam na brojne preglede, počevši od snimanja sluha, do magnetne rezonance glave. Svi nalazi bili su uredni. Doktori nisu imali lijek za to. Njihove riječi su bile: “Ti dobro čuješ. Ignoriši to.” Lahko je bilo reći, a još teže primijeniti. I evo, deset godina nakon toga, moje uši zuje, konstantno, bez prestanka. Ja Rabb!

U međuvremenu sam upisala fakultet i dešavalo mi se da sam na mnogim ispitima padala jer nisam imala koncentraciju za učenje, zbog ovog simptoma, ali sam ipak bila ustrajna i uz Allahovu pomoć završila ga. Smetali su mi glasni zvukovi. Smetalo mi je lupanje tanjira dok mama pere suđe. Izbjegavala sam mnoga druženja gdje je buka bila prisutna. Znala sam izaći sa društvom u neke kafiće i vratiti se kući uplakana. Od dodatne buke moje stanje se pogorša pa to traje danima i mjesecima. Imala sam osjećaj kao da mi se roj pčela nalazi u ušima i u glavi.

Moje misli su bile usmjerene samo na to. Roditelji nisu znali na koji način da mi pomognu. Znali su me posmatrati i zajedno sa mnom plakati te me tješiti riječima da će to sve proći. Išla sam i psihijatru. Pila sam lijekove koji su me prividno činili smirenom. Molila sam Allaha za pomoć. Dovila sam Mu da ovo prođe, da zujanje prestane, da mogu normalno funkcionisati. Kako sam uvidjela da me niko dovoljno ne razumije, počela sam čitati o vjeri. Počela sam gledati vjerska predavanja. Počela sam praktikovati namaz.

U septembru 2014. godine osjetila sam potrebu da padnem Allahu na sedždu i da moram uspostaviti svoj namaz. U početku nisam bila redovna. Neke sam namaze klanjala na vrijeme, a neke sam naklanjavala. Međutim, moj interes za vjeru se povećavao. Primijetila sam da se osjećam ugodnije, smirenije i sigurnije. Napadi depresije zbog zujanja su postali slabiji. Prestala sam piti lijekove. Kako je vrijeme prolazilo, moj iman se povećavao. Počela sam da redovno klanjam i da zikrim. Čitala sam o brojnim iskušenjima sa kojima se ljudi susreću i o njihovom povratku Allahu. Spoznala sam da moj problem, ako ga mogu tako nazvati, i nije tako veliki. Shvatila sam da mi je to dato od Allaha i da je to Njegova milost. Shvatila sam i da mi niko drugi ne može pomoći osim Njega. Utočište i smiraj našla sam kod Njega.

Allah me ovim iskušenjem sačuvao brojnih harama, među kojima je odlazak u klubove u kojima se sluša nemoralna i razvratna muzika, miješaju muškaraci i djevojke koje su oskudno odjevene i koje svojim oblačenjem privlače njihovu pažnju, te konzumiranje alkohola koji predstavlja najveće zlo za čovjeka. Spoznala sam ljepotu islama i to da je istinska sreća u oslanjanju na Allaha. Zahvaljujući Allahu, mojim savjetima, čitanjem islamske literature, čitanjem hadisa i korisnih knjiga, i moji roditelji su počeli da obavljaju namaz.

Prije dvije godine, naučila sam arapsko pismo. Ovog ramazana, u noći Lejletul-kadr stavila sam hidžab, svoju najljepšu krunu. Dan prije pokrivanja bio mi je najljepši dan u životu. Moj dan iz snova. Sestre iz udruženja “Oaza” obradovale su me hidžabom i Kur’anom te sam u nevjerici i čudu zalaganjem jedne naše sestre, dobre duše, odnosno, i ostalih vrijednih sestara imala mogućnost da kupim hidžab u određenoj novčanoj vrijednosti. Molim Allaha da ih obilato nagradi te da ih odjene u najljepše džennetske haljine.

Nekoliko mjeseci nakon mog pokrivanja počela sam sa hifzom časnog Kur’ana. Naučila sam da zujanje u ušima ignorišem, odnosno da ga ponekad i ne primjećujem. Da nije bilo mojih “pčela”, kako u šali znam reći za svoje zujanje u ušima, danas ne bih bila ovo što jesam. Možda mi Allah ne bi otvorio vrata Svoje upute i milosti. Sa roditeljima se našalim pa ih ponekad pitam koje mi uho zuji, a onda kažem da mi zuje oba. Sve je lakše podnositi sa vjerom u Allaha. U životu se vodim ajetom u kojem Uzvišeni Allah kaže: “Ako nešto hoćemo, Mi samo za to reknemo: ‘Budi!’ – i ono bude” (En-Nahl, 40),  što znači da Allah može učiniti i da moje zujanje u ušima prestane. Neizmjerno sam Mu zahvalna na svemu. Na kraju, mi vjernici znamo da je ovaj svijet prolozan i da nas čeka vječno uživanje.

Sestra A. O.
___________________