Ispovjest bošnjaka iz Češke

Moja prica o Islamu pocinje kada sam imao nekih 4-5 godina. Posto sam zivio u Hrvatskoj i tamo nije bilo mesdzida, pa bi kada bi dolazio u BiH kod nene i dide(koji su hadzdzije) od njih ucio prva sura i dove prije spavanja. Pocetkom rata vratio sam se sa porodicom u BiH i poceo ici u mesdzid. Vrlo brzo sam naucio arapsko pismo i javila mi se zelja da idem u medresu. Ipak na kraju nisam iz mnogo razloga, ali ipak najvise mogu da krivim svoju neupornost.

Takodjer, i moj amidza je hodza pa sam i od njega imao veliku potporu po tom pitanju jer mi je jedno vrijeme bio i vjeroucitelj u mesdzidu. Sve do neke 17-18 godine nisam bio toliko u Islamu, iako nikada se nisam priblizavao drogi, alkoholu i ostalim carima dunjaluka, ali ipak nisam se bojao toliko Allaha dz.s. da sam obavljao namaz.

Medjutim, kako sam odrastao u meni se javljalo pitanje:”Pa, covjece znas da moras klanjati, Gospodar tvoj ti naredio, a opet ne radis tako, a kada ti mati ili otac kazu uradi to, ti uradis?” Pa zar ima neko preci od Njega???

I onda je pocelo polahko, prvi namazi, prve procitane knjige, prvi dersovi itd. Ubrzo sam stekao takvu naviku da ako neodem u dzamiju, a da nepricam da neklanjam namaz zbog ovog ili onog osjecao bih se tako prazno. Iako mi dzamija nije blizu, doduse nije ni daleko, ipak sam volio ici u nju iako cim dodjem kuci sa jednog bio mi je vakat za drugi. Otac(koji nije toliko u vjeri) mi je cesto znao reci kud ces ti sa tolikim sevapima. Onda bih se sjetio poznatog hadisa kada jedan ashab razmislja kada bi samo jedan grijeh cinio dnevno koliko je to samo grijeha. Pa bi dobio jos vise snage da idem u dzamiju.

Danas imam 21 godinu i nazalost jos nemogu reci da sam dobar musliman, iako Allah dz.s. zna najbolje, ali kada pogledam one ashabe u vrijeme poslanika,pa vidim sebe, onda vidim koliko sam daleko, ali i kada pogledam danasnji svijet oko sebe vidimo koliko sam opet daleko od njih pa se nekako smatram da sam na nekoj sredini, iako treba teziti sto vise da se covjek priblizi ovima prvima, Allah da ih nagradi.

Kao covjek imao sam svojih uspona i padova u vjeri, jer sejtan nebira oruzje da covjeka otjera od pravog puta, ali svaki put bi se brzo prenuo iz te zablude i vratio svom Gospodaru, koji je jedini kadar svake hvale i slave. Molim Allaha dz.s. da nas ojaca u vjeri i uputi na pravi put. Amin!