Istinita priča iz skorijeg vremena

Prije određenog vremena sam čuo od jedne misionarke/propovjednice, u čiji govor ne sumnjam, priču koja me rasplače uvijek kad je se sjetim. U priči se govori o čovjeku kojemu je u snu glasnik tražio da nazove određeni broj telefona i zatraži od neke osobe da je odvede u Meku, da obavi umru (umra je hodočašće u Meku u svako doba osim u doba redovnog hadža). Čovjek je, naravno, prvoga dana smatrao da su to zbrkani snovi. No, kada se san ponovio i…

sljedeće noći, obratio se džematskom imamu, koji je donio fetvu da ako se san ponovi i treću noć, treba nazvati tu osobu i ispuniti oporuku. Pošto se san i treću noć ponovio, čovjek je nazvao tog čovjeka, obavijestio ga o snu i naređenju da ga odvede u Mekku da obavi umru. Rekao mu je da to mora izvršiti!! Tražena osoba se nasmijala rekavši: “O kakvoj umri ti govoriš, a ja već godinama ne klanjam nikako?!”

Pozivatelj je insistirao na tome, rekavši da ga mora odvesti na umru jer je to naredba koju mora izvršiti. “Molim te pomozi mi!” Čovjek se složio, pod uslovom da putovanje, troškovi umre i povratka budu na teret pozivatelja. Pozivatelj je prihvatio uslove. Po dogovoru su se našli sljedećeg dana u Rijadu, odakle su se zaputili put Mekke radi obavljanja umre.

Došao je u zakazano vrijeme i našao osobu na kojoj nije bilo nikakvih znakova bogobojaznosti i pobožnosti. Bio je neuredan, razbarušen, prašnjav, a možda čak i pijan, pa se čudio što je poziv u snu dolazio tri puta za ovakvu osobu. No, odveo ga je do najbližeg mikata (mjesto gdje se oblače ihrami), ostavio ga da se okupa i obuče ihrame, a potom ga odveo u Mekku da obave umru. Allahu hvala, zajedno su obavili umru, pa pošto su obavili obrede i skratili kosu, odlučili su da se vrate u Rijad, kako je dogovoreno. Ali, prije nego su napustili Mekku, čovjek je tražio da klanja dva rekata u ime Allaha, jer je moguće da to bude njegov posljednji ulazak u Haremi-šerif.

Klanjajući dva rekata oduljio je sa sedždom. Njegov drug ga je gurnuo i shvatio da je umro na sedždi. Nije se mogao suzdržati od plača, zavideći mu na ovako divnom završetku života, jer: “Čovjek će biti proživljen u stanju u kakvom je umro.” Naravno, ogasulili (okupali) su ga zemzemom (voda kod Kabe), klanjali mu dženazu u Haremi-šerifu, a potom ga je prevezao u Rijad i predao porodici, gdje je narod dolazio da izraze saučešće.

Tri dana nakon ukopa, čovjek je nazvao porodicu umrlog i zamolio da razgovara sa njegovom suprugom. Tražio je da mu kaže što je radio njezin suprug da zasluži ovako divan kraj, na kojemu mu zavide svi dobri. Odgovorila je: “Brate, moj suprug je malo ibadet činio, a ne sjećam se da je činio išta osim jednog dobra. U komšiluku imamo jednu siromašnu udovicu koja ima djecu. Moj suprug nam je kupovao večeru svaki dan i donosio kući. I njima bi donio večeru i stavio pred vrata. Pozvao bi udovicu da uzme večeru, a ona bi mu učila ovu dovu: “Neka ti Allah učini kraj života lijepim.”

Subhanallah! Allahu ekber! Nije, dakle, bilo zastora između dove ove siromašne udovice i Allaha, dželle šanuhu. Njezina dova je bila uzrok da se on iskreno pokaje i umre na sedždi, u Haremi-šerifu, kod Kabe, konac kakav bi svako od nas poželio. “Tražite oprosta od svoga Gospodara! On zbilja prašta. On će vam nebo kišno slati, i imetkom vas i sinovima poduprijeti, i dati vam bašča, i dati vam rijeka!” (Nuh, 10-12).

Sa arapskog jezika preveo i priredio Abdullah Hodžić, imam Bijele džamije u Gračanici