Iz pakla sihra do islama

Moja priča počinje prije desetak godina. Zovem se Mehmed i nisam odrastao u muslimanskoj porodici, ali sam pohađao mekteb pet godina, od svoje osme godine do trinaeste. Bio sam pri kraju sufare, učio sam Ilahije, do jedne noći kad sam sanjao hitnu i nekog bolesnika i od tada se okreće moj život polahko prema nemiru, unutrašnjem, i strahovima. Osjećao sam strah da ostanem bio sām u kući ili da spavam sam, počinjem sanjati strašne snove i u svojoj trinaestoj godini ne smijem sam da spavam više. Prestajem ići u mekteb. Preko puta naše kuće nalazilo se tursko mezarje pored kojeg sam dosta noću prolazio sam. Sve ide tako svojim lošim tokom: prestao sam ići u mekteb, zaboravljam sure, javlja se agresivnosti prema roditeljima, najviše prema majci, pa prema sebi.  Udarao sam se, čupao kosu, zamišljao svakakva samoubistva, davio se rukama, konopcem, prijetio nožem da ću se izbosti u prisustvu mojih…

Ne pamtim tačno sad godine, ali sada imam dvadeset pet godina i to traje od moje trinaeste godine. Roditelji počinju da mi traže pomoć kod starih žena koje salijevaju strahu, da bi mi bilo lakše dan, dva, da bi mi one pričale kako nemam srca na olovu i tako dalje. Tražim pomoć od nene do nene, obišao sam ih pet, šest, na potkošulji mi učile, kupao se vodom, ništa ne pomaže. Očajnički pokušavamo dalje i dolazimo do jednog prijedorskog efendije koji otvara zvijezdu i piše zapise u flašu vode. Kod njega sam bio desetak puta bez ikakvih pomaka, samo gore, ali tada nismo bili upućeni šta je ispravno, da nam Allah oprosti naše grijehe, amin.

Nastavljam da tražim pogrešnu pomoć kod efendije u Banjoj Luci, koji mi daje na tanjir da puhnem i da nosim papir u Njemačku kod sebe i žene u jedan ormar, a drugih sedam komadića da svaki dan zapalim i udišem. To sam jednom uradio i od tada mi počinju izlaziti kod ormara likovi svakakvi koji me nadgledaju u toku noći dok spavam i bude me iz sna.

Nakon toga vratio sam se u Bosnu i tada saznajem za hidžamu. Ne znam ni ja kako, vjerovatno pomoć od Svemogućeg da se spasim. Zakazao sam termin kod jednog efendije i idem sutradan. Kada sam ušao, selamilili smo se i počeli smo sa hidžamom. Ja sam otvorio dušu i rekao kod kojeg efendije idem na liječenje, ispričao sam mu za zapise i zaštite koje smo plaćali po pedeset KM za auto, kuću, novčanik. Efendija kod kojeg sam radio hidžamu rekao mi je srdito da je taj drugi sihirbaz i dao mi je broj pravog efendije koji liječi rukjom ispravno, i od tada ja počinjem da se liječim. Već deset mjeseci odlazim kod tog efendije, i napretka ima, polahko ali ide Allahovom voljom i nadam se uništenju sihra. Amin, jarabi.

Sada učim sure i zikrove za zaštitu, puštam El-Bekare, ezan nekada, spotaknem se, ali se vratim jer nadam se milosti Allaha, dž. š. Da napomenem, duga je priča, ali sam ja do sada bio izgubio vizu u Njemačkoj, nisam imao volje da radim, svađao sam se sa svima, pio sam alkohol, psovao vjersko, ali otkad sam počeo da se liječim, dobio sam drugu vizu i dalje imam agresije u sebi, ali nadam se da će uz sabur proći me i želim da uputim sve koji ne znaju šta je iskreni islam da potraže pomoć stručnog za kojeg su čuli da liječi Kur’anom, jer ovo što sam ja prošao koštalo me dosta toga, drugara, familije, živaca, uopćeno zdravlja jer sam tri puta bio na pregledu za srce, a zdrav sam, bavio sam se sportom dugo.

Neka vas dragi Allah nagradi dobrim i uvede u Džennet! Amin!

Brat M. C.
_____________