Izborio sam borbu sa teškom bolešću
Imam trideset godina i cijeli život sam živio, hvala Allahu, u vjerskoj porodici. U djetinjstvu sam bio ponajbolji đak u mektebu, jer su me roditelji odmalena tako uputili. Međutim, kako sam rastao, stvari su se polahko mijenjale, nažalost nagore. Kako sam ušao u pubertet, kao i većina tinejdžera, mnogo sam brzo izrastao i ojačao, počeo sam sām svoje zakone krojiti. Moja majka, koja otkako znam za sebe, nije bez razloga propustila namaz, kada god bi nanijetila da klanja, rekla bi mi: “Hajde, sine, i ti klanjaj”, međutim, mnogo puta sam namaz propustio namjerno, igrajući igrice, gledajući utakmice… U tim godinama bio sam zalutao u neki svoj svijet, u kojem sam živio do kraja srednje škole. Uglavnom, nisam bio problematičan, nego samo nisam bio onakav kakvim bi moji roditelji bili zadovoljni.
I kako je vrijeme prolazilo, počeo sam raditi, srednje dvadesete, pomalo sam dolazio sebi… Alkohol nikad nisam pio, niti pušio cigarete. To mi se uvijek gadilo. U kladionicu sam išao samo s društvom (da ne budem izuzetak). A što se tiče namaza, ni tada se jos uvijek nije mnogo promijenilo, trebalo mi je nešto da prevagnem u životu na onu, bolju stranu, jedinu pravu stranu, a uputu samo Allah daje onome kome On hoće. Nekome na lakši, nekome na teži način. Moja je došla ipak na teži.
Moji roditelji, koji su, hvala Allahu, cijeli zivot u vjeri, već uveliko su planirali odlazak na hadž. Godine 2017. počeo sam raditi u Hrvatskoj, bez problema prošao ljekarski pregled. Da naglasim, nikada za tih dvadeset sedam godina nisam bio ni ozbiljno prehlađen, a kamoli bolestan. Prošla je godina dana rada u Hrvatskoj, ponovo ljekarski sistematski pregled. Obavim ga za sat-dva, vratim se nazad na posao, inače radio sam težak fizički posao. Istog dana, poslijepodne, javljaju iz bolnice da ne smijem raditi i da se javim sutra hitno u bolnicu. Tako sam i uradio. Ispostavilo se da imam jako lošu krvnu sliku, ali posto je to bio dom zdravlja, uputili su me u klinički centar. Tu sam ponovio pretrage, ponovo loša krvna slika. Rekli su mi da me moraju zadržati nekoliko dana na detaljnim pretragama. Tako je i bilo.
Nakon tri dana pretraga, 2018. godine, doktor mi je saopćio da imam leukemiju i da situacija nije nimalo sjajna, da imam nekih 50% šansi da preživim i to ako se nađe podudaran donor koštane srži. U tom momentu shvatio sam poentu života. Da nam je smrt bliža od žile kucavice. Od svega najteže je bilo javiti roditeljima. Allahovom voljom, subhanallah, javio sam im dan prije nego što su trebali uplatiti novac za hadž. Kada su se stvari malo slegle, krenuli smo svi skupa u borbu: ja sa hemoterapijama, oni sa dovama i duševnom borbom da me gledaju bespomoćno kroz sve to.
Hvala Allahu, od prvog dana bolesti postao sam drugi insan u svojoj glavi. Nikada nijedan sekund nisam posumnjao da ću uspjeti, jer kada insan osjeti onaj pravi iman u srcu, da ga čuva Najmoćniji, to nijedna bolest ne može pobijediti. Hvala Allahu, sestra mi je bila donor koštane srži, a transplantacija je uspjela. Nakon transplantacije počele su se javljati tzv. posttransplantacijske posljedice, sa kojima se još uvijek borim. Međutim, evo nakon dvije godine, medicinski gledano, prebolio sam bolest, elhamdulillah. Mnogi mi kažu da sam imao sreće što me to sve “zadesilo” tamo, a ne kod nas u Bosni, jer, hvala Svevišnjem, imao sam besplatno liječenje koje je jako skupo. A ja to ne vidim tako… Za mene je to put koji sam morao proći. Put prema Gospodaru, Koji naša srca zna bolje od nas samih.
Iako sada fizički ne izgledam kao prije bolesti, iako još imam zdravstvenih posljedica s kojima moram naučiti živjeti, da mogu birati između života prije bolesti i ovoga sada, izabrao bih trenutni život, tako mi Allaha, jer se sada bolje osjećam nego prije.
Jer, šta je čovjek bez vjere, kao neki put bez konačnog odredišta… A dunjaluk će proći, nekome prije, nekome malo kasnije.