Izgubljeni

Kada kažemo riječ „izgubljen“, na šta nas prvo asocira? Da li pomislimo na nekoga ko se izgubio u prostoru, ili ova riječ može imati mnogo dublje značenje? Da li čovjek može biti psihički ili duševno izgubljen? Ako je odgovor na posljednje pitanje da može, onda se postavlja pitanje kako i zašto čovjek dolazi u stanje „izgubljenosti“. Ova tema me je oduvijek mnogo zanimala. Uzvišeni Allah u Kur’anu nam spominje odgovor na ovo pitanje. Ono što je kur’anska logika jeste to da dvoje ne može jedno bez drugog: grijeh i izgubljenost. Možda nećete odmah shvatiti kakvu vezu ima jedno sa drugim, ali ima itekako veliku!

Onog monenta kada krenete na put i uključite navigaciju koja vas vodi do određenog mjesta- imate jedan čitav niz uputa. Ukoliko ne postupite samo jednom prema uputi vi se gubite. Da, gubite. Možda ćete brzo shvatiti da ste izgubljeni, a možda i nekada daleko, kada za povratak bude trebalo mnogo više vremena. Greška, nepažnja= izgubljenost.

Također, ukoliko idete na put bez znanja o destinaciji- lahko je da ćete „zalutati i biti izgubljeni.“ Dakle nemar, neznanje= izgubljenost.

Sada bismo se mogli vratiti na drugi oblik izgubljenosti. Onaj duševni, nevidljivi. Onaj osjećaj kada ne znamo šta nam je, ali se ne osjećamo dobro. Ono kad imamo sve a nešto nam fali. Osjećamo se prazno, bezvoljno, besciljno.

Naša duša je stvorena da robuje samo Uzvišenom Allahu. To je njen jedini cilj i jedina zadaća koju treba ispuniti na ovom prolaznom dunjaluku. Naš Stvoritelj- stvorio nas je tako da nam u osnovi dobro pruža osjećaj ugodnosti, a zlo neugodnosti. To je naš moralni urođeni korektor- kojeg sve dok ima- ima i nade za naš povratak na pravi put.

Naša duša također ima svoje uputstvo, kako da bude sretna i zadovoljna. Odstupanje od tog uputstva našu dušu čini nesretnom, praznom i izgubljenom. Nije neki grijeh na primjer sam po sebi toliko opasan koliko je opasan po našu dušu. Svaki grijeh, makar nam se činio i mali, udaljava nas makar malo od Uzvišenog Allaha, a time i od naše primarne i jedine zadaće na dunjaluku. Svaki taj grijeh uzrok je naše manje ili veće izgubljenosti, težine prilikom obavljanja dobrih dijela, mrzovolje za činjenje dobra itd. Jedini način da se vratimo na pravi put jeste tewba (pokajanje). Čim prije je učinimo i što češće- prije ćemo se vratiti na pravi put i veća će biti mogućnost da se oslobodimo „izgubljenosti“.

Kur’ansko kazivanje o Ademovim sinovima nam govori da je onaj koji je ubio brata nakon tog grijeha postao od izgubljenih. Također, kazivanje o Ademu a.s. i njegovoj supruzi nam govori o važnosti pokajanja nakon grijeha, te da-  grijeh koji nije oprošten čini čovjeka izgubljenim. “Gospodaru naš, sami smo sebi nepravdu učinili, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni!” (El-A’rāf, 23) 
____________

Čitaoče,

Ukoliko se osjećaš izgubljeno, ne umiješ pronaći putokaz, život ti je tamnica… Požuri. Pronađi uputstvo za svoju dušu. Islam je vjera smiraja. Kur’an je knjiga koja daje najljepše smjernice za sretan život čovjeka na oba svijeta.

Ukoliko se osjećaš udaljenim od vjere, čini mnogo istigfar. Ostavi grijehe. Ne dozvoli da ti trenutci zadovoljstva uništavaju sreću duše. Znaj da osjećaj ugode traje samo onoliko koliko traje grijeh. A poslije- poslije nastaju rane boli na duši- koje jedino iskreno pokajanje i istinski povratak Allahu mogu zaliječiti.

Sve dok ne osjetiš da ti je duša smirena i Gospodarom zadovoljna, čini pokajanje, izučavaj uputstva sreće i trudi se da dobrim djelima Gospodar ti izbriše loše.

Halima Lj.