Između dunjaluka i Ahireta…

Ponekad insanu zastane dah od brzine života. Od svih obaveza koje nas prate na dunjaluku. Od svega što moramo i trebamo. Zastane um, zastane i duša. Osjeti da je prazna, zanemarena, zapuštena i sebi prepuštena. Pored svih lijepih stvari na ovom svijetu- poput odmora, šetnje i različitih oblika zabave, pored tišine i cvrkuta ptica, žubora rijeka, kapljica kiše- duši je potrebna i druga hrana. Ona hrana koja će je ispuniti, dati joj snagu i život. A malo ko o duši vodi brigu.

Sebebom toga, danas imamo mnoštvo psihičkih poremećaja i duševnih oboljenja. Danas imamo toliko čestu depresiju i negativne naboje među ljudima. Čini mi se da je nekada dovoljna i najmanja varnica da ti naboji eskaliraju i pređu u nešto veće- od verbalnih do fizičkih sukoba. Na ulici, veoma često, ljudska lica su potištena, namrgođena i mrzovoljna. Ne postoji onaj duh vedrine koji dolazi iz zadovoljstva duše. A kako bi i mogle duše biti zadovoljne?

Koliko često dajemo prednost Ahiretu nad dunjalukom? Da li smo ikada zakasnili na posao radi sabah namaza, nekoliko stranica iz Kur’ana ili nekog dobrog djela? S druge strane, zbog straha od šefa (čovjeka)- mi tako olahko propustimo dobra djela, naše obaveze i dužnosti prema Allahu. Odustanemo od ovog ili onog dobrog djela jer žurimo na posao, u školu, na sastanak. Odustanemo od dnevne doze duševne hrane jer ćemo dobiti otkaz na poslu.  Odustanemo, jer se bojimo čovjeka umjesto Gospodara.

Koliko često dajemo prednost namazu i Kur’anu na internetom? Da li uvjetujemo svako korištenje interneta nekim dobrim djelom? Ili, pak, činimo dobra djela tek usput- nakon što se zasitimo od svega drugog? Ili su nam dobra djela tek zadnja stanica- i to u slučaju da imamo „viška“ vremena za njih?

Koliko vremena traje obavljanje  dnevnih namaza? Koliko traje naše radno vrijeme u nekoj firmi? Koliko traje naša nastava u školi ili na fakultetu? Koliko traje naše dnevno druženje sa internetom? Koliko traje film, serija ili nešto treće? Ali, za dunjaluk uvijek imamo vremena, za našeg Gospodara i Ahiret jedva ili nikako. A On nam je sve dužnosti propisao kako bismo njima hranili svoje duše, ispunjavali ih i činili sretnim. Kako bismo se zaštitili od bolesti duše, srca i uma. Kako bismo bili spokojni.

Namaz, učenje Kur’ana i drugi ibadeti i dobra djela- nisu nam naređeni kako bi nam oduzimali vrijeme. Oni nisu naša teškoća. Oni su da- prije, u toku i poslije trke za dunjalukom- odmorimo svoje srce u razgovoru sa našim Stvoriteljem. Da preventivno spriječimo ili eventualno liječimo svaki i najmanji vid depresije. Da se oslobodimo okova dunjaluka i briga zbog njega. Da sagore naše ljutnje i klice mržnje. Da nas upute na ono najljepše i najispravnije.

Svaki put kada osjetimo da dunjaluk ovladava našim srcem, našom svakodnevnicom i našim umom- borimo se protiv njega tako što ćemo voditi računa o našim dobrim djelima i našem odnosu prema Allahu. Iskoristimo svaki korak na dunjaluku za činjenje dobra. Ne zapostavljajmo svoju dušu i ne uskraćujmo joj njenu hranu. Odlazak na posao, u školu, rad u kući- divne su prilike za učenje ili slušanje Kur’ana, učenje različitih zikrova i Salavata. Potrebne su samo naša iskrena ljubav prema Allahu i svijest o prednosti života na Ahiretu u odnosu na dunjaluk.

Stoga, neka na svakom našem dunjalučkom putu- naš Gospodar bude na prvom mjestu.

Halima Lj.