Između nade i straha

El-Buhari (7405) i Muslim (2675) prenose da je Ebu Hurejre, radijallahu anhu, rekao da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah, dž.š., kaže: “Ja onakav sam kakav moj rob misli da jesam.“

En-Nevevi, Allah mu se smilovao, rekao je: „Učenjaci su rekli: Ono što se podrazumijeva pod pozitivnim mišljenjem o Allahu je mišljenje da će se čovjeku On smilovati i oprostiti mu. Kada je čovjek dobrog zdravlja, treba imati nade i straha u jednakoj mjeri. Također je rečeno da nivo straha treba biti veći, ali kada se pojave znaci nadolazeće smrti, treba povećati svoju nadu, jer je svrha straha da se čovjek suzdrži od činjenja grijeha loših djela, te učiniti ga željnim da čini veliki dio ibadeta i dobrih djela, ali to možda neće biti moguće učiniti ili učiniti većinu toga u ovom stanju, pa se preporučuje da razmislite pozitivno o Allahu, kao i pokazivanje poniznosti i pokornosti.“

Imam Ahmed prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah, džellešanuhu, kaže: ‘Ja sam kao Moj rob misli da jesam. Ako o Meni misli pozitivno, to će mu biti dobro, a ako o Meni misli negativno, to će mu biti loše.”

Komentatori Al-Musnada su ga klasificirali kao autentičnog. El-Munavi, Allah mu se smilovao, je rekao: „Odnosno: ako o Meni misli pozitivno, naići će na dobre posljedice, a ako o Meni misli negativno, naići će na loše posljedice.” (Fejd el-Kadir 2/312)

Dakle, musliman mora misliti pozitivno o svome Gospodaru, trudeći se činiti dobro i obraćajući se Allahu, a ako učini nešto loše, treba misliti pozitivno o Allahu tako što će se bez odlaganja pokajati i nadati se da će mu Allah oprostiti i oprostiti. Ono što se traži od muslimana je da ne gubi nadu u Allahovu milosti i da se ne osjeća sigurnim od kazne; nego treba da bude u stanju između nade i straha, jer Allah je osudio one koji se osjećaju sigurnima od kazne i osudio je one koji očajavaju u Njegovu milost, kao što On, džellešanuhu, kaže

„Zar oni mogu biti sigurni od Allahove kazne? Allahove kazne se ne boji samo narod kome propast predstoji.“ (Al-A`raf, 99.)

„…ne gubite nadu u Allahovu milost.“ (Ez-Zumer, 53.)

Stoga, odgovorna osoba, muško ili žensko, ne smije očajavati ili odustati ili ne prestati nastojati; nego mora biti u stanju između nade i straha, bojeći se Allaha i izbjegavajući grijeh, žureći da se pokaje i moli Allaha za oprost. Hasan El-Basri, Allah mu se smilovao, rekao je: “Vjernik se trudi da čini ibadete i dobra djela kada je zabrinut, zabrinut i uplašen, dok zlotvor čini grijehe, a ipak se osjeća sigurnim od kazne.” (Tefsir Ibn Kesir)

Imam Ahmed (Allah mu se smilovao) je upitan: „Kada će se osoba osjećati sigurno i opušteno?“ Rekao je: “Sa prvim korakom uđe u Džennet.” (Tabaqat El-Hanabilah 1/293) A Allah najbolje zna.

Izvor: https://islamqa.info