U drugoj predaji navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naređivao da se osobe od kojih se širio miris luka izvedu iz mesdžida. (Bilježi Muslim, br. 567)

Vjernici su dužni sačuvati džamije od svega što uznemirava klanjače i meleke milosti. Imam Kurtubi kaže: “Pri kome se nađe ružan miris, zbog lošeg posla koji obavlja ili zarazne bolesti, i sve drugo što uznemirava ljude, takvoga je dozvoljeno udaljiti iz džamije, sve dok je to pri njemu prisutno.” (Pogledati: Tefsirul-Kurtubi, 12/267.)

Prema tome, onaj ko jede luk neposredno pred namasko vrijeme tako da se od njega širi neugodan miris, klanjat će kod kuće i izostavit će džemat. Onaj ko jede luk iz želje za tim, nije grješan ako zbog toga izostavi džemat. Međutim, ako bi namjerno tako postupao s ciljem da ne ide u džamiju, počinio bi grijeh. Na ovo ukazuje i propis koji se odnosi na putovanje u ramazanu. Naime, ako bi osoba krenula na putovanje s namjerom da ne posti, u tom slučaju putovanje i ostavljanje posta tretirali bi se kao haram, ali ako bi krenula na putovanje zbog određene potrebe, dakle, ne s ciljem izbjegavanja posta, tada ne bi bila grješna ako ne bi postila.

Da li se onom ko izostane iza džemata, postupajući u skladu sa spomenutim predajama, piše nagrada džemata ili ne, polemično je pitanje.

Onome ko ne prisustvuje džematu zbog bolesti, piše mu se nagrada za sva djela koja je činio kada je bio zdrav, pa tako i nagrada džemata. Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, rekao je: “Kada se Allahov rob razboli ili bude na putovanju, njemu se piše nagrada za djela koja je činio kada je bio zdrav i kod kuće.” (Buharija, br. 2996)

Međutim, onaj ko jede luk neće doći u džamiju ne zbog toga što ima opravdanje za izostanak, poput bolesnika, nego kako bi se drugi sačuvali njegovog ezijeta i uznemiravanja. Dakle, postoji razlika između onog ko ne dolazi u mesdžid zbog bolesti i sl., i onoga ko ne dolazi zbog mirisa pri sebi. Osoba koja ne dolazi u džamiju zbog neugodnog mirisa koji se od nje širi, ne dolazi u džamiju kako bi drugi bili pošteđeni njenog ezijeta, a ne zbog nemogućnosti, kao što je slučaj sa bolesnikom. To znači da se takvom neće pisati nagrada namaza u džematu, iako mu je propisano da u takvom stanju ne dolazi u džamiju.

Dr Hakija Kanurić / www.el-asr.com