Izražavanje saučešća i odlazak na žalost

Smisao saučešća je u tome da se porodici umrlog obrati riječima utjehe i strpljenja, kako bi im se umanjio bol zbog onoga što ih je zadesilo od nesreće, žalosti i tuge pri njihovu gubitku umrle osobe.

Pri izražavanju saučešća trebalo bi pažnju obratiti na sljedeće:

1. Pri izražavanju saučešća koristit će se riječi koje ulijevaju strpljenje i utjehu unesrećenom i podstiče da bude zadovoljan i vjeran Uzvišenom Allahu. Tako naprimjer reći će ožalošćenom: E’azamellahu edžreke ve ahsene ‘azaeke, ve gafere li mejjitike! – “Allaha te obilato nagradio, ulio ti strpljenje i oprostio tvom umrlom!”

Buharija i Muslim bilježe hadis u kojem je Vjerovjesnik, alejhiselam, uputio saučešće svojoj kćerki rekavši: Inne lillahi ma ehaze ve lillahi ma e’ata ve kullu šej’in ‘indehu ila edželin musemma, feltasbir ve-l-tahtesib. – “Allahu pripada i ono što uzima i ono što daje. Sve ima svoj određeni rok kod Njega, pa neka se ona strpi i neka se nada nagradi od Allaha!”

2. Izražavanje saučešća nije ograničeno određenim brojem dana. Dozvoljeno je muslimanu da izrazi saučešće svome bratu muslimanu i nakon tri dana, jer je namjera izražavanja saučešća ublažavanje nesreće i utjeha za unesrećenog da bi kod njega prestala tuga i žalost. Vjerovjesnik, alejhiselam, izrazio je saučešće porodici Džaferovoj nakon tri dana od preseljenja njihovog umrlog.

3. Sunnet je da bližnja rodbina umrlog ili pak njegove komšije naprave hranu za porodicu (ukućane) umrlog, jer je nevolja koja je ih zadesila zaokupila od toga. U tom kontekstu prenosi se da je Vjerovjesnik, alejhiselam, rekao: “Spremite hranu Džaferovoj porodici; njima je došlo ono što ih je zaokupiralo.“

Odlaženje na žalost

Od suneta je, tj. preporučeno, da se izrazi i iskaže saučešće muslimanu koji je doživio musibet da mu neko bližnji umre, i oko ovoga nema razilaženja među učenjacima. A razilaze se oko izražavanja saučešća kjafiru.

Oko vremena izražavanja saučešća (da li počinje od smrti umrlog ili nakon ukopa) i perioda u kojem se izražava (da li traje tri dana ili u tome nema ograničenja), kao i riječi sa kojima se izražava, učenjaci u svemu spomenutom imaju podijeljeno mišljenje a što nije predmet ovog pitanja.

A što se tiče mjesta gdje se izražava saučešće, učenjaci mezheba imaju odprilike tri mišljenja:

Prvo mišljenje – da je pokuđeno, tj. novotarija, da oni kojima se izražava saučešće da na određenom mjestu primaju ljude da bi im izrazili saučešće, tj. da se ukućani umrlog skupe na jednom mjestu kako bi im drugi dolazili i izražavali saučešće.

Ovo je stav šafijskog i hanbelijskog mezheba.

Oni argumentiraju svom stav time da je ovo novotarija u načinu izražavanja saučešća jer tako nešto nije prenešeno niti od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ni ashaba a niti selefa. Takođe, kažu da odlazak u kuću umrlog obnavlja sjećanje na umrlog i povećava tugu i žalost ukućana.

Drugo mišljenje – da je pokuđeno primanje gostiju u kući zbog primanja saučešća ako takav postupak vodi izlaganju troškovima ukućane poput spremanja hrane, posebne sobe ili prostorije za prijem i slično.

Ovo je stav hanefijskog mezheba.

Treće mišljenje – da je najbolje da izražavanje saučešća bude u kući umrlog.

Ovo je stav malikijskog mezheba.

Nakon spomenutih stavova mezheba može se reći da nije od suneta da se ide u kuću onoga ko je doživio musibet kako bi mu se izrazilo saučešće. Jer ovakva praksa nije prenešena od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ni ashaba a niti selefa.

A ako bi se išlo u kuću i time izlagali ukućane troškovima, oduzimanju vremena, smetalo u obavljanju svakodnevnih obaveza, podsjećala na umrlog povećavajući im bol i tugu za istim, najmanje što se može reći za ovakvu praksu da je pokuđeno, a ako bi se reklo da je novotarija nije daleko.

Saučešće se može izraziti na mnoštvo drugih načina i u mnoštvo različitih prilika, poput slanja sms poruke, zvanja telefonom, susreta u mesdžidu, na ulici ili poslu i slično.

Prema tome, to što si čula da naša praksa odlaženja na žalost nije ispravna je tačno.