Ja nisam dobila ružu …

Danas je 11. mart. Poslije obilne kiše uslijedilo je padanje nježnih pahulja. Dan je ispunjen tonovima tuge, kao da, nakon onih predivnih uvojaka cvijeća i raznolikih boja ruža koje su prekrivale ulice našega grada, poručuje nešto krajnje sjetno, ali i žalosno. Dok povlačim zavjese sa prozora gledam stabljike drveta, koje su obješene i zgranute. Od oluja se ne bježi, oluje se prihvataju, kao da to žele posvjedočiti. Promjene i okolnosti se istrpe u punoći sjaja, sa ponosom i indicijom da će doći ljepši dani oivečeni suncem i životom.

Ovaj konfuzni rječnik i sumorni hal pokislog drveta razumiju žene, rekla bih. Žene koje se bore za puku egzistenciju i svakodnevno prolaze kroz bure i oluje. Pokisle im duše, a nade se osušile poput pustinjske ruže koju niko nije zalijevao. Da li potrebe i osjećanja naših žena, na tlu zemlje bosanske, iko zalijeva i razumije ? Da li baš iz tog razloga žene jedva dočekaju taj famozni i plitke simbolike dan – Osmi mart ? Vjerovatno im ruže u toku cijele godine slabo cvjetaju pa im i ta jedna, makar i reda radi, poklonjena ruža mnogo znači. Ja nisam dobila ružu za Osmi mart, ali to mojoj ženstvenosti ne smeta. Jednoj muslimanki ne može da imponuje jedan gest u jednom danu, niti ta ruža. Naše potrebe se ne svode na to, da zahtijevamo od bilo koga a pogotovo od muža s kime dijeliš život, da nas obraduje jednom godišnje. On to treba često da radi, ukoliko sebe smatra dostojnim slijeđenja Sunneta, treba da vaše svakodnevne trenutke učini posebnim i vrijednim pamćenja. Za ovaj dan ne bi trebale emotivno da se vežu žene koje nose plašt čestitosti, jer mi naša prava dobro poznajemo i decidno doziramo.

Prava Šerijatom ispisana, pa nema niko smjelosti da nam ih oduzima. Upravo zbog toga, mi ponosno kličemo da nam ne trebaju nikakvi feministički praznici, naročito ako se radi o “prazniku” kojeg su izmislile žene poput Klare Četkin. Biti zagovornica takvih ideja znači omalovažiti poziciju koju ti je Allah, subhanehu ve te’ala, propisao. Ti si supruga i majka koja zaslužuje mnogo više, zato se prosutim mrvicama zapadnjačkih ideologija ne zadovoljavaj. Tvoj muž će znati da poštuje tu tvoju pronicljivost i odstupanje od tuđih stavova, koji su zadojeni frustracijama. Dama, prije svega hanuma, se ne postaje odijevanjem skupocjene haljine već se damom postaje onda kada vaši stavovi proističu iz zdravih navika i racionalnih stavova; na temeljima na kojim su odrasle prve žene Islama. Na ženi jeste mnogo tereta, zato, probudite se muškarci, iz vrtloga svojih niskih strasti, pa ponudite i osigurajte svojim ženama život dostojan jedne žene. Tokom historije se znalo mjesto koje zauzima jedan muškarac, na njemu je bila briga o egzistenciji, a na ženi da bude potpora, da pripomogne i osigura harmoniju u domu. Njeno je i da uči; to je imperativ u Kur’anu podjednako izrečen i za žene i za muškarce. Muškarci su zaboravili svoje uloge (hvala Allahu na izuzecima!), pa su i žene počele da gube svoj kompas. Govorim o kompasu dostojanstva i ženstvenosti. Govorim o tome da se moraju poštovati principi vjere, jer Zakon je su došao da se poštuje a ne da se krše. Zar je ostalo na ženi da radi sve moguće poslove, da njeno krhko tijelo trpi sve moguće vremenske promjene poput promrzlog drveta ?! Od te iste žene očekujete da bude idealna supruga i najbolja majka na svijetu. Ovo je hazardno i nerealno. Biti majka i imati karijeru, znači evocirati sve moguće probleme na svoj račun. Makar neka se sistem sažali na majke i neka im da razumno radno vrijeme, da ne pate djeca, da bar ne odrastaju usamljeni – u najmanju ruku. Ja danas nisam ružu dobila, ali poštovanje jesam. Moje poštovanje – poštovanim !

Autor: Anela F.