Prvi dio

Uvod

Od Allahovih zakona na ovom svijetu jeste i taj da, kada se god pokvarila vlast jednog naroda, bilo prijašnjih ili potonjih generacija, i počelo se sa nepravednom raspodjelom društvenih dobara, formira se i raste jaz izmedju bogatih i siromašnih, a imetak sve više kruži medju uglednicima i bogatašima. U tom vremenu siromašni i o vlasti ovisni ljudi se snalaze na razne načine da sebi i svojim porodicama obezbijede osnovne egzistencijalne uslove, dok bogati sloj ljudi sve više živi u rasipništvu. O tome nam govori i Uzvišeni Allah, kada kaže: „Plijen od stanovnika sela i gradova koji Allah Poslaniku Svome daruje pripada: Allahu i Poslaniku Njegovu, i bližnjim njegovim, i siročadi, i siromasima, i putnicima-namjernicima – da ne bi prelazilo iz ruku u ruke bogataša vaših”; (Al-Hašr, 7)

 

Upravo nepoštivanje ovih uzvišenih principa, mnoge je narode dovelo na rub egzistencije i što je ta pokvarenost bila na višem nivou vlasti, posljedice su bile teže i razornije. Srž te nepravde je upravo u ljudskoj pohlepi i konformizmu, kada čovjek nije spreman da uskladi počast privilegija sa težinom obaveza koje te privilegije slijede, jer svaka počast za sobom nosi i odgovornost, što je ustvari pronevjera emaneta vlasti. Ovo se može primijetiti već i na nivou osnovne gradivne jedinice jednog društva, porodice, gdje, ako glava porodice nepravilno počne trošiti imetak, ostali članovi koji o njemu ovise to trpe na svojoj koži.

 

Zatim to važi i za svjetovnu i za vjersku vlast, što se pokazalo još od davnina da svećenici i monasi jedu imetak naroda, prethodno varajući narod kako je taj imetak potreban crkvi ili drugim vjerskim ustanovama za spas duša tih ljudi. I o tome nas obavještava Uzvišeni Allah, pa kaže: „O vjernici, mnogi svećenici i monasi doista na nedozvoljen način tuđa imanja jedu i od Allahova puta odvraćaju. Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovom putu – navijesti bolnu patnju.“ (At-Tawba, 34)

 

Tako je, kao i kod prijašnjih naroda, i u islamskom hilafetu, poslije prvih i odabranih generacije, nastupilo doba nepravednih vladara koji su nepravedno raspodjeljivali imetak ljudi, udaljivši se time od puta Poslanika sallallahu alejhi we sellem i puta pravednih halifa, što je za posljedicu imalo masovno gladovanje, pojavu kanibalizma i umiranje od raznih vrsta epidemija, kao i od gladi. U početku su se nepravedni vladari javljali kao pojedinci, i na lokalnom nivou ali i na nivou hilafeta, koje bi smjenjivali pravedni vladari, da bi kasnije došlo do pojave nepravednih vladara u serijalima, jednog za drugim, što je imalo katastrofalne socijalno-političke prilike u dijelu zemlje nad kojim su imali vlast. Suštinska razlika izmedju pravednih i nepravenih vladara u islamskom hilafetu jeste u tome što su pravedni vladari smatrali da su oni sluge naroda, a nepravedni halife su smatrali da su oni gospodari naroda, pa su prvi na bejtu-l-mal[1] gledali kao na nešto tudje, čiji makar jedan dio uzet od strane halife može značiti vatru, ukoliko se stavi tamo gdje mu nije mjesto, ili Džennet, ukoliko se upotrijebi pravilno, dok su drugi na taj imetak gledali kao na nešto svoje.

 

Primjer pravednog halife nam najljepše ilustruje sljedeći dogadjaj iz doba Omera ibn Abdulaziza, kojeg nam pripovijeda Ali Et-Tantavi, r.a.:

„Čuo je onog jutra kada je primoran postati halifa, zvuk od kojeg se trese zemlja, a taman je odlazio sa dženaze vodje pravovjenih Sulejmana, pa reče: „Šta je ovo?“ Rekoše: „Jahalice hilafeta ti dolaze da njima upravljaš, sa sedlima ukrašenim zlatom, protkanim draguljima.“ On reče: „Šta će meni to? Sklonite to od mene i dajte mi moju mazgu!“, i naredi da se sve to proda i da taj novac ode bejtu-l-malu, pa mu se približi njegova mazga te je uzjaha, a policajac mu dodje, idući ispred njega sa kopljem, te mu reče: „Beži od mene, šta ćeš mi ti? Ja sam samo čovjek, medju muslimanima…“ I ide tako medju ljudima, jašući svoju mazgu, bez parade, bez koplja, bez zastave, bez bubnjeva, čovjek koji vlada Endelusom, i Marakešom, i Alžirom, i Tunisom, i Tripolijem, i Egiptom, i Hidžazom, i Nedždom, i Jemenom, i Sirijom, i Palestinom, i Jordanom, i Libanom, i Irakom, i strancima, i Jermenijom, i Afganistanom, i Buharom, Sindom, i Semerkandom… Ide, a idu i ljudi pred njega, dok ne udje u mesdžid, pa stade na minber i reče: „O ljudi! Ja sam iskušan ovom stvari bez mojeg mišljenja, bez mojeg traženja, bez izglasavanja od strane muslimana, pa ja skidam moju prisegu sa vaših vratova, i vi birajte za vas.“ A ljudi povikaše u jedan glas: „Mi smo tebe izabrali i tobom smo zadovoljni!“ I ode ka El-Hadri, a šta je El-Hadra’? Džennet na Zemlji, na kojem je sakupljeno svo blago i rijetkosti, zamak čije veličanstvo obuhvata kraljevsku gozbu, i skupinu palmi, i korice sablji i veliku salu, pa naredi da se to prekrije i sakupi, da se svi tepisi i jastuci saviju, rijetkosti i riznice da se odnesu i da se sve to proda, pa da se cijena toga stavi u bejtu-l-mal…“[2]

 

U ovom radu želimo govoriti više o periodu u kojem je ponestalo ovakvih, uzoritih halifa, u kojem su se poremetila mjerila vrijednosti, kako bi nam to bila pouka i poduka za današnje vrijeme, i kako bismo uvidjeli koliko se historija ustvari ponavlja, i kako dobra učiteljica života ona može biti, ukoliko je čovjek spreman poruku primiti.[3]

————————

[1] Državnu kasu muslimana.

[2] Vidi: Ali Et-Tantāvi, El-Qasas mine-t-tārīh, str. 79., Dāru-l-mināre, 1996. g., Džidda.

[3] Danas, više nego ikad, ovaj fenomen je naročito zastupljen u svijetu.