Je li grijeh biti zaljubljen?

Zaljubljenost ili ljubav čovjeka i žene prihvatljiva je samo onda kada ona ima mogućnost i realne uslove da bude na moralan i legitiman način iskazana i ispoljena i sa jedne i sa druge strane. Dakle, samo onda kada zaljubljeni imaju mogućnost da svoj emocionalni naboj koji je bezuvjetno povezan sa tjelesnom privlačnošću ispolje u vezi, koja podrazumjeva međusobna prava i obaveze, koja se kod nas popularno naziva- brak.

Nema sumnje da je čovjek manje-više nesposoban da sam kontroliše svoje emocije, a pogotovo kada je ovo u pitanju, i stoga je Šerijat propisao društvene i moralne norme (obaranje pogleda, pokrivanje žene, zabrana druženja muškaraca i žena…itd) koje omogućuju i olakšavaju čovjeku i ženi da spriječe neprirodno i nekontrolisano rasplamsavanje emocija, koje bi mogle dovesti do postupaka koji bi štetili samim pojedincima, a i društvu uopće. Kada bi uzeli kao primjer društvo koje bi primjenjivalo ove norme u potpunosti, onda, unutar tog društva pojedninac faktički ne bi ni imao mogućnost da se zaljubi prije nego bi imao realne uslove da odmah ili u bliskoj budućnosti tu svoju ljubav u svoj svojoj ljepoti i snazi ispolji i iskaže.

Pored ovih opće društvenih usmjerenja, zaljubljenost, kao emocija, i unutar samog čovjeka ima određene prirodne granice. Ona nikako ne smije preći iz čovjeku prirođenog osječaja ljubavi, naklonosti, privrženosti u osjećaj zanesenosti i zaluđenosti, koja odvodi čovjeka iz realnosti u idealiziranje i pretjerivanje. Takve ljubavi nikada nisu izraz stvarne emocionalne snage nego upravo izraz slabosti da se odupre maštanju, zamišljanju, idealiziranju i bježanju od stvarnosti.

Tarik Lazovic – SAFF