Je li ispravno utapati zapise u vodu i piti to?

Jedan od najopasnijih načina trovanja opsihrenih krije se u ovoj metodi navodnog liječenja napisanim kur’anskim ajetima, na određene predmete ili na papir, koji se potom stavi u posudu, najčešće u flašu ili u nešto slično njoj, kako bi se “zapis” mogao dugo “otapati” u vodi, koja bi se redovno pila i donasipala. Ova muka često traje danima i sedmicama, mada niko pouzdan ne može sa sigurnošću potvrditi šta zapravo piše u takvim “zapisima”. Iako se u nekim, ranije štampanim i objavljenim, djelima na temu liječenja Kur’anom može naići na odobravanje pisanja kur’anskih ajeta kao lijek oboljelima od sihra i džinskih bolesti, ipak treba napomenuti da svi ovi stavovi dolaze iz sredina gdje je Šerijat sastavni dio državno-pravnoga uređenja, što predviđa smrtnu kaznu za sihirbaze, za koje se neupitno dokaže da prave sihr.

Vjerujem da nema ništa sporno u pisanju isključivo samo kur’anskih ajeta, Allahovih lijepih imena i hadiskih dova, u cilju liječenja od sihra, na masni papir, ili u posudu sa šafranom, jestivim miskom ili uljem, koje se sapere čistom vodom koju opsihreni pije, ili se njome kupa uz nijjet izliječenja, ali, s obzirom na skoro neprimjetne rezultate, nisam nimalo uvjeren u značajniju djelotvornost ovakve prakse. Ako se u vodu utapa masni papir, na kojem su ispisani kur’anski ajeti, onda je dovoljno da papir ostane dugo u vodi dok ne nestane napisani ajet, ili dova, najduže za onoliko vremena koliko prođe između ezana i ikameta, dakle desetak ili petnaest minuta.

Mora se naglasiti da je sličnost između onoga što se smatra dozvoljenim i onoga što je zasigurno haram često ogromna, što može dovesti do fitne ili navesti u zabludu, posebno u podnebljima nearapskog govornog područja. Rijetki su oni koji znaju čitati ili razumjeti arapsko pismo, a veoma često su “zapisi” napisani takvom stilografijom da ni dobri poznavaoci arapskog pisma i jezika nisu najsigurniji o kojoj se riječi, ajetu ili dovi uopće radi.

Primjerice, neki “zapisi” sadrže samo kur’anske ajete, ili dove, za ozdravljenje, a zamotani su u kožu trokutastog oblika, ili u obliku neke jako male knjige, poznato u narodu kao “hamajlija”. Drugi “zapisi”, koji su sigurno haram po sadržaju i po namjeni, izgledaju kao ovi prvi koji nisu haram; moralo bi ih se otvoriti, kako bi se jasno vidjelo šta je unutra napisano i, drugo, mora se jasno znati koju ulogu igra i koju namjenu ima takav “zapis” kod onoga ko ga koristi. Mnogi ljudi drže takve “hamajlije”, ili tespihe, u autu, iznad ulaznih vrata kuće, u džepu, kao znak pripadnosti islamu, ali većina ljudi nosi ovakve “zapise” iz osobnoga uvjerenja da ih to štiti od zla, da im donose sreću, otklanja brige i probleme itd., što je strogo zabranjeno u islamu i što je, za muslimane, deklarisano kao širk – neoprostiv grijeh.

Na drugoj strani, samo sihirbazi sa naših prostora potenciraju i koriste ovakav vid “liječenja” od džina i od sihra, pa ne bi trebalo da ispravni učači šerijatske rukje koriste iste metode, kako ne bi dolazilo do zabune ili fitne. Isto tako, nije ispravno bilo kakve papiriće, isječke iz vjerskih knjiga, časopisa ili nekakve krpice i platna vjerskog karaktera, ili slike, stavljati u vodu i čekati danima da se to rastvori u vodi i da se pije kao lijek protiv džina ili sihra. Tinta sa papira, ili olovo s printanih knjiga i časopisa, kao i sam papir, celuoza, rastvaraju se u vodi i mogu izazvati ozbiljno trovanje želudca, povraćanje ili poremećaj probave i stolice kod oboljelih, koje, opet, sihirbazi i šarlatani lukavo tumače kao reakciju džina ili uništavanje sihra.

Moram sa sigurnošću potvrditi, iako se bavim učenjem šerijatske rukje više od decenije, da nisam nikad doživio, niti čuo, da je nekog takav način liječenja oslobodio džina ili sihra. Nije mi poznato da se neko negdje izliječio od džina ili od opsihrenosti na ovakav način, ili da je nekoga džin napustio iz straha zbog “zapisa” koji se nosi, sakriva negdje ili utapa u vodu s ciljem pijenja takve vode. Inače, ispravni učači šerijatske rukje savjetuju oboljele da sami mnogo uče zaštitne zikrove, ili da uče Kur’an, da pojačaju ibadet, da sami ulože puno napora i truda za lično ozdravljenje, a ne samo da vješaju “zapise” ili “hamajlije” oko vrata i da će, biva, tako ozdraviti od džinskih bolesti ili od sihra. Oni koji ovo potonje tvrde i zagovaraju nisu ništa drugo negoli šarlatani. Nema tu lijeka!

Islam je toliko jasna i otvorena vjera da nema mjesta ni tajnama ni fantazijama, a Allah, azze ve dželle, želi naš trud, da nešto i sami za sebe učinimo, nipošto da se oslonimo na angažman drugih. Naprimjer, djevojka svojim izgledom, oblačenjem i ponašanjem čini velike grijehe svakodnevno, bez nijjeta ili bez želje za pokajanjem, ali joj neki šarlatan debelo naplati hamajliju ili “zapise”, tvrdeći kako će je to sačuvati od džina ili od sihra. Ovo svakako važi i za muškarce. Neki ljudi, muslimani, ne zaobilaze skoro niti jedan grijeh a oslone se na neki “zapise” da će im donijeti nafaku. Ve billahi tevfik!

Hfz. Fuad A. Seferagić