Jedna marka (Allah vraća desetorostruko, ili i više)

Novac. Ono što ljudi najviše vole. Ono što može smanjiti tugu ali ne i kupiti sreću. Dosita ne može kupti sreću – osim jedna vrsta novca. On sigurno može kupiti sreću. Novac koji udijelimo na Njegovom putu. Divan je osjećaj trgovati sa Allahom. Divan je osjećaj znati da nešto daješ samo radi Njega, radi Njegovog zadovoljstva. A ništa, ništa nam ne smije biti draže od Njega. Škrtariti zapravo znači- ne vjerovati u trgovinu sa Allahom. Ne dijeliti znači  ne vjerovati da On daje opskrbu. A divna su Njegova obećanja onima koji udjeljuju na Njegovom putu.

„Ko je taj koji će Allahu drage volje zajam dati, pa da mu ga On mnogostruko vrati? – A Allah uskraćuje i obilno daje, i Njemu ćete se povratiti.“ (El- Beqare, 245)

„Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže; a bilo šta vi udijelili, Allah će, sigurno, za to znati.“ (Ali Imran, 92)
________________________

Ovih dana su u toku akcije za kupovinu prostorija za školu Kur’ana „Bejan“. Koliko god nam se činilo da mi pomažemo „Bejan“- zapravo, „Bejan“ je prilika pružena nama, Njegovom milošću, da zaradimo Njegovu nagradu i da čak i za najmanji iznos novca iskreno dat- imamo trajnu sadaku od koje će nam pristizati dobra djela i nakon naše smrti. „Bejan“ je naša prilika za trgovinu sa Allahom, prilika da Mu zajam damo. „Bejan“ je prilika da sevapi od učenja Kur’ana pristižu na naš račun dobrih dijela i onda kada mi ne učimo ili kada više ne budemo učili Allahov govor. Bilo koliki iznos, kod Njega je vrijedan. Čak i iznos od 1 KM Njemu je vrijedan ako je dat dragog srca zarad Njegovog zadovoljstva.

Ispričat ću vam jednu svoju priču, ibreta radi. Ispričat ću vam kako je On divan!

Prije nekoliko godina desilo se da sam kod sebe imala samo 1 KM. Idući putem, razmišljala sam šta uopšte da kupim za tu marku. Ako ćete iskreno, za sve što je meni tada trebalo, marka je bila nedovoljna. Sa tim mislima nailazim na čovjeka, starijeg dedu. Mršavan, promrzao, sjedio je na putu pored jednog drveta blizu „Doma zdravlja“. Nije prosio. Stari bosanski dedo. Skroman ali obrazli. Pretpostavljam da mu je za nešto bitno nedostajalo novca, možda čak za neki lijek. Prolazeći pored njega pomislila sam da mu dadnem onu zadnju marku. Ali, znam- meni neće ostati ništa. I to me je pokolebalo, pa sam produžila dalje. Nisam mu dala. Međutim, više se nisam mogla baviti sobom. Od kad sam vidjela dedu- bio je ispred mojih očiju. Nakon dijela puta odlučila sam da ću se vratiti i ukoliko ga ponovo vidim dati mu onu marku. Nije puno. Ali ja nisam imala više.

Ugledala sam ga na istom mjestu. Ne mogu vam opisati koliko mi je bilo drago što sam ga našla i ne sjećam se kada sam nekom nešto dala „dražeg srca“ kao onu marku njemu. Nije mi rekao hvala. Samo je oborio pogled zemlji i podigao ruke prema nebu, kao da dovi. Ostao je tako. A ja, ja sam se udaljila od njega punog srca. Prvo, jer više nemam brigu šta kupiti za onu marku. Drugo, jer sam pobijedila šejtana i njegove vesvese. Elhamdulillah.

Vraćala sam se kući. Odjednom ispred mene lik poznate žene, stare prijateljice mojih roditelja. Žurno mi je trčala u susret. Nakon što me upitala za zdravlje i zdravlje roditelja, otvarila je novčanik i izvadila 10 KM. Dala mi je novac uz objašnjenje: „Vidjela sam te kad si prošla, ali dok sam se rastala sa ženom ti si već bila daleko. Kupi sebi čokoladu. Baš sam se obradovala što te vidim.“

 Uspjela mi je „utrpati“ novac, a ja sam joj se zahvalila. Rastale smo se. Jedva sam skrivala suze od radosti i zadovoljstva. Ne zbog onih 10 KM koje sam dobila, već zbog shvatanja da je On primio od mene i tako malo,  nagradivši me deset puta više još na ovom svijetu shodno ajetu: „Ko uradi dobro djelo, bit će deseterostruko nagrađen.“ Osjećala sam se toliko zadovoljno i sretno. Njegovo obećanje je istina. Znala sam i prije, ali se moj jekin tada učvrstio. Vjerujmo Njemu. On nas neće iznevjeriti. Dajimo od onog što nam On daje, draga srca, nadajući se Njegovom zadovoljstvu.