Jedna posebna priča o hidžabu

Pokrila sam se 1996. godine, situacija sa odjećom i nije bila baš najbolja. Imala sam neku mahramu iz humanitarne, crvene boje, od muža sam uzela majicu, običnu, crne boje, dugih rukava i od mame posudila crnu suknju, ali subhanallah onaj ponos i želju ne mogu zaboraviti. Tako sam to nosila tri mjeseca dok se nisam porodila, pa i poslije poroda nekoliko mjeseci, dok mi jedna sestra nije došla i donijela bijelu mahramu. Kad sam stavila bijelu mahramu, moje me bebice nisu mogle prepoznati i plakale su od mene. Bilo im je oko tri mjeseca. I poslije sam dobila džilbab na raskopčavanje koji sam dugo nosila. Kad sam ga iznosala i kad mi je izblijedio, bilo mi ga je žao baciti. I još da napomenem da sam bila jedina koja se pokrila tad u našem kraju pa i šire.”

******

Ovo je priča jednog predivnog insana, koji živi islam u svakom smislu te riječi. A gdje smo mi? Milion i jedan razlog imamo da se ne pokrijemo. Te skupa odjeća, te nećeš se nikad udati, kamo li zaposliti, te šta će reći narod, pa ne da babo, ne da ni muž… Sve je važnije od onoga šta će reći Onaj koji je to naredio. Za pokrivanje vam je potrebna iskrenost, želja, jedan džilbab i jedan hidžab.  I On će biti zadovoljan. A ostalo? Ostalo će ionako doći, a vremenom i proći.

(M.M.)