Jelena

Ja se zovem Jelena. Rođena sam u Ilijašu 1956 godine. Rodila sam se u katoličkoj porodici, koja se strogo držala vjerskih obreda. Kao dijete išla sam redovno u crkvu. Kuća mojih roditelja je bila jedina katolička kuća u komšiluku. Kao mnogo djevojaka u to vrijeme udala sam se za čovjeka iz druge vjere. On je bio musliman. Početkom rata ja i moja porodica smo izašli iz Bosne. U izbjeglištvu sam opet počela da idem u crkvu, vodeći svoja dva sina sa sobom…

Stariji sin je imao 17 godina i bio je katolik. Mlađi sin je imao 6 godina. Nakon nekog vremena osjetila sam da mi nešto neodgovara u crkvi. Jednom, dok smo bili u Hrvatskoj, otišli smo u crkvu gdje sam čula kako sveštenik govori protiv Muslimana. Tada sam pogledala u svog mlađeg sina, čiji je otac bio musliman, i osjetila sam grižnju savjest, jer on kao dijete nije bio dovoljno star da odluči sam za sebe ili da brani vjeru svoga oca. Taj slučaj i mnoge druge stvari mi nisu odgovarale. Osjećala sam se zbunjenom. Odlučila sam da više ne idem u crkvu.

Nakon pet godina boravka u Evropi, otišli smo u Ameriku. Nakon 3. godine u Americi moj mlađi sin je primio Islam sa sa svojih 14. godina, mada nije počeo pravo da praktikuje din do svoje dvadesete godine. Kada je počeo da obavlja namaz ja sam se čudila što to tako dugo traje. Kada bi mu zvonio mobitel tokom namaza čudila sam se što se on to ne javi na telefon. Pustio je bradu i počeo je da se mjenja. Čudila sam se što on više ne izlazi petkom i subotom navečer. Počeo je da ostavlja meni i mom mužu otvorene islamske knjige na stolu, a također i internet stranice na kompjuteru. Ja sam vjerovala u Allaha i vjerovala sam da je Muhammed, s.a.w.s., Allahov Poslanik, ali nisam bila spreman da primim Islam. Uvjek sam volila kada mi je moj sin čitao Islamsku literaturu, pogotov priče o Ashabima. Divila sam se njihovim vrlinama i karakterima. Bili su tako hrabri, plemeniti, iskreni, i tako su jako vjerovali u Allaha. Uvjek sam mislila; o kakva je to bila čast živjeti sa Allahovim Poslanikom, s.a.w.s. Čitanje i slušanje predavanja mi je ispunjavalo dušu.
_______________________________

U rano proljeće 2008 moj muž i ja smo odlučili da ja i moj mlađi sin krenemo u Evropu, da bi se možda tamo preselili. Prvo smo otišli u Švedsku, ali nam se nije svidjela. Onda smo otišli u Bosnu. U Bosni smo odlučili da moj mlađi sin ode sam u Austriju i da vidi kakve su mogućnosti tamo za nas. Ja sam ostala u Bosni da budem kod svoje majke. Na jedan način sam uživala da budem sa svojom staricom koja živi sama, a sa druge strane sam osjećala pritisak i nervozu radi neizvjesnosti. Nakon što je moj sin proveo mjesec dana u Austriji odlučli smo da se vratimo nazad u Ameriku. Dogovorli li smo se da mu se ja pridružim u Austriji pet dana prije povratnog leta za Ameriku.

Stigla sam u Beč u četvrtak navečer. Sin mi je rekao da ide sutra u džamiju na džumu namaz. Pitao je me da idem s njim, ja sam rekla da hoću. U svom koferu sam našla neku mahramu da bih se mogla pokriti. Svezala sam mahramu kao što starije žene po Bosni tradicionalno vežu mahrame. Došla sam u džamiju. Kada sam ušla gdje su sestre, vidjela sam par mlađih sestara sa djecom. Čudno sam se osjećala jer je bilo očito da ne pripadam tu. Čim sam ušla one su skontale da sam vanredan slučaj. Odmah su mi prišle i toplo me primile. Tada mi je srce počelo da igra. Ja sam im ispričala svoju situaciju. Među njima je bila i Merjem. Dok sam pričala ona je skontala da njen muž zna mog sina. Odmah je nazvala svog muža Abdullaha. Kad je završila razgovor pozvala je nas da dođemo kod njih kući.

Sutradan smo se ja i moj sin našli sa Abdullahom. On nas je vozio svojoj kući. Lahko se primjetio njegov fin ahlak i njegovo spoznavanje Allahove vjere. Vrlo je lahko i rado odgovaro na moja pitanja. Svako moje pitanje mi je odgovorio. Nije gubio ni malo vremena, već je cijelo vrijeme sproveo objašnjavajući mi Allahovu Vjeru. Kad smo stigli kod njih, dočekali su nas njegova žena Merjem i kćerkica Sarah. Merjem je skoro ručak pripremila. Ni malo vremena nisu gubili već su cijelo vrijeme dawu činili. Bilo mi je vrlo ljepo. (Neka ih Uzvišeni Allah nagradi). Nako par sati smo krenuli u džamiju. Merjem, kao da je znala moju najdražu boju, pa mi je poklonila novu, ljepu, zelenu haljinu i hidžab boje starog zlata. Kad sam obukla tu haljinu i hidžab osjećala sam se vrlo ljepo.

Kada smo stigli u džamiju ušle smo u sobu gdje su bile sestre sa djecom. Merjem je otišla u drugu sobu. Ja sam se pitala šta one tamo rade. Kada se je vratila pitala me je “Teta Jelena, šta vas spriječava da pređete na Islam?” Ja sam joj odgovorila: “Ništa.” Merjem je bila je vrlo mudra i uporna (Neka je Allah s.w.t. nagradi). Nakon malo vremena opet me pitala slično pitanje. Ja sam joj i tad odgovorila da me ništa ne spriječava. Ona me je onda pitala da li hoću izgovoriti šehadet, na što sam joj ja odgovorila da hoću. Ona je onda dovela sve sestre iz druge sobe i ja sam onda za Merjemom ponavljala šehadet. Nakon toga svaka sestra me je zagrlila, a mnoge od njih su i plakale. Moj osjećaj tog momenta samo Allah Uzvišeni zna. Osjećala sam se kao da hodam po oblacima. To nisam više bila ona stara ja.

Te sestre su me onda odvele u drugu sobu i poklonile mi puno knjiga i kaseta. Neka ih Allah Uzvišeni nagradi. Kada se sve završilo, moj sin i Merjemin muž, Abdullah, su nas čekali u hodniku. Moj sin je imao osmjeh na licu. Obadvojica su bili vrlo sretni što sam primila Islam. Prekosutra smo ja i moj sin krenuli za Švedsku odakle smo imali povratni let za Ameriku. Brat Abdullah i također jedan drugi divan brat Senad su došli da nas isprate. Svoj drugi dan u Islamu sam obavljala namaz zajedno sa svojim sinom po parkovima i aerodromu. Kad sam se vratila u Ameriku i rekla svom mužu da sam prešla na Islam on je se radovao. Ponosno je ispričao svojim prijateljima i fameliji novost. Za prvi Bajram mi je poklonio zlatno-srebrenu narukvicu.

Došla sam u Austriju pomalo nervozna, razočarana i prazne duše, nadajući se mogućnosti novom životu u Evropi. Vratila sam se sa shvaćanjem da je Islam pravi put, da je ovaj život kratak a ahiret vječan, i da je život bez islama prazan. Ponosna sam sto sam Muslimanka. Molim Uzvišenog Allaha da nagradi Abdullaha, Merjem i nihovu kćerku Saru Dženet al-Firdevsom. Molim Uzvišenog Allaha da uputi moju cijelu fameliju i da pomogne sve Muslimane i Muslimanke širom svijeta čije se suze i krv liju i čija se čast gazi. Molim Allaha Uzvišenog da ih ojača i da im učini neprijatelje manje od makovog zrna.

Želim da svako ovo i čuje da sam dovila Uzvišenom Allahu da mi podari da moj stariji sin i njegova žena (nakon sedam godina brak i neuspjeha) dobiju djete. Nedugo nakon moje dove sam saznala da ću ishAllah dobiti unuče. Allahu ekber!!!