Jesmo li spremni da nosimo tuđi hakk?

U našem narodu nije rijedak običaj da se neke osobe izruguju sa sudbinom drugih, ili se izruguju izgledu drugog, ili pak njegovim djelima. Ovome su posebno sklone žene i njihove “trač partije”. Nažalost, to nije slučaj samo među “običnim” mahalskim ženama, već i među onima koje nose obilježja vjere. Pri tome se često zaboravlja da Jedan sve čuje, a dvojica sve pišu. Nakon nekog vremena se često “ono ruglo” vrati na osobu koja je tako nemarno pričala o drugom. Doduše, bude kasno za bilo šta drugo – osim za gorko kajanje i sjećanje na nekad izgovorene riječi.

Koliko je opasno rugati se drugima, govori 11. ajet sure El- Hudžurat: „O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su onī bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su onē bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se ne pokaju – sami sebi čine nepravdu.

Ruganje drugima nije samo ruganje, već je ujedno i ogovaranje – što za sobom povlači još jedan grijeh. „I ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga – a vama je to odvratno – zato se bojte Allaha; Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je.“ (sura El- Hudžurat, 12)

Pri svakom takvom, za vjernika nedoličnom govoru, trebamo imati na umu da:

–Ukoliko se rugamo nečijem vanjskom izgledu, nečijoj prirodnoj māni- mi se zapravo izrugujemo prvenstveno Stvoritelju te osobe. Uzvišeni Allah svakog stvara onako kako On želi, i daje mu nešto zato što On to tako želi. Jedna osoba mi je pričala kako je njenoj majci došao u goste čovjek koji je imao govorne mane pa ga je ona nakon što je otišao nazvala pogrdnim nadimkom. U isti tren, njena kći koja je sasvim normalno pričala- odjednom je počela da zamuckuje. Taj čovjek nije čak ni čuo taj pogrdni naziv, nije se čak ni uvrijedio. Ali, Onaj koji sve čuje je čuo, i na Svoj način odgovorio.

–Ukoliko se rugamo nečijoj sudbini, opet se rugamo Onome koji upravlja sa svim. Zar mi imamo pravo ismijavati nekoga ko je nesretan, ko je siromašan, nekoga koga je zadesio neki musibet? Uzvišeni je kadar da tome otkloni nevolju- a nama da dadne njegovu ili goru sudbinu. Jedna žena se često izrugivala sa sudbinom sina druge žene. Gospodar joj je dao potpuno istu sudbinu njenom sinu. Možda ova žena nikada nije čula njene riječi, ali On jeste. Svojim „Budi!“ promijenio je za čas stanje njenog sina.

–Ukoliko se rugamo nekome zbog grijeha koje čini ili je činio – pa ko nam garantuje da nećemo zapasti u isto ili slično iskušenje. Naš iman čas pada, čas se podiže. Pored toga svi imamo neke grijehe, veće ili manje. Nikada ne znamo ko je učinio iskreno pokajanje Onome koji prašta. Nikada ne znamo hoće li se grješnik pokajati za svoje grijehe prije nego mu dođe melek smrti. Možda će se nekim djelom umiliti Milostivom i biti mu bliži od nas. A teško onom ko uvrijedi Njegove iskrene robove!

Onog momenta kada se osjetimo sigurnim, bezgrješnim, savršenim –  sjetimo se da smo samo robovi Gordog. Nemamo nikakvo pravo rugati se drugim robovima Njegovim. Naše je da brinemo svoje brige i trudimo se da budemo od onih koje On voli. Jezik je tako mal, a tako opasan organ. Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao da garantuje Džennet onome ko mu garantuje za jezik i spolni organ. (A zašto li je baš to dvoje zajedno spomenuo?)

Nekada nama naizgled sitni grijesi mogu imati veliku težinu kod Pravednog. Možda je naš jezik dosegao težinu grijeha koji je dosegao grijeh onog bludnika kojeg svaki dan „peremo“ svojim jezikom. Čuvajmo se naizgled sitnih grijeha koji će nam oduzeti mnogo dobrih djela. Težak je tuđi hakk. Jesmo li spremni da ga nosimo na sebi do Dana suda i da za njega odgovaramo na Danu suda?

Halima Lj.