Benu Israil je narod o kome Kur’an s razlogom najviše govori. To je narod kojem je Allah poslao najviše poslanika koje su, nažalost, ili ubijali, ili ih u laž ugonili:

”Mi smo od sinova Israilovih zavjet uzeli i poslanike im slali. Kad god bi im koji poslanik donio ono što nije godilo dušama njihovim, jedne su u laž utjerivali, a druge ubijali.”[1]

Oni su narod koji je vidio toliko jasnih i nedvosmislenih Allahovih znakova i čuda koja u tom broju nije vidio niti jedan narod mimo njih.[2] More koje se pred njihovim očima  rascijepilo, i brdo koje se poput oblaka iznad jedne skupine od njih podiglo, samo su neka od stotina čuda koje je ovaj narod vidio, a o kojima Kur’an na mnogim mjestima govori. Međutim, ništa od toga im nije bilo dovoljno da se Allahu i Njegovim poslanicima istinski pokore, i da im se duše u vjerovanju potpuno smire. Laž i obmana, škrtost i pohlepa, licemjerstvo i otvoreno nevjerstvo, osobine su koje su uglavnom dominirale u ovom narodu na koga se Allah rasrdio i na koga je Svoju kaznu često spuštao. Njihovu neposlušnost i tvrdoglavo odbijanje istine, na svojoj koži najbolje je osjetio Allahov odabranik Musa, alejhis-selam. Iako su ga u globalu priznali kao Božijeg poslanika, ni on sam nije ostao miran od njihovih uvreda i provokacija. Jedne prilike su rekli da Musa, alejhis-selam, na svome tijelu ima tjelesnu mahanu jer nije želio pred ljudima skidati svoju odjeću, a tako je postupao samo zbog velikog morala i stidljivosti koji su mu bili svojstveni. Jedne prilike je otišao da se okupa te skinuo svoju odjeću i stavio je na kamen. Allah je Svojom voljom učinio pa je kamen “otrčao’’ noseći odjeću na sebi. Musa, alejhis-selam, trčao je za njim udarajući kamen štapom i govoreći: ”Moja odjeća, kamenu, moja odjeća, kamenu!”, sve dok tako nisu došli pred skupinu jevreja, koji su se, vidjevši Musaa, alejhis-selam, nagog, tada uvjerili da on na sebi nema nikakve tjelesne mahane, već baš suprotno, da je on jedno od najljepših Allahovih stvorenja. [3] O tome je Allah objavio:

”O vjernici, ne budite kao oni koji su Musaa uznemiravali, pa ga je Allah oslobodio onoga što su govorili, i on kod Allaha ugled uživa.”[4]

I Allaha su vrijeđali

Od njihovih poganih jezika miran nije ostao čak ni Uzvišeni Allah, Gospodar i Stvoritelj čitavog kosmosa, za kojeg su rekli da je škrt, pa ih je Allah prokleo:

”Jevreji govore: ‘Allahova ruka je stisnuta!’ Stisnute bile ruke njihove i prokleti bili zbog toga što govore…”[5]

Išli su i dalje od toga, te govorili kako je Allah siromašan, a oni bogati. Imam Taberi u svome Tefsiru bilježi predaju od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Ebu Bekr, radijallahu anhu, jedne prilike prišao skupini Jevreja okupljenih oko jednog čovjeka po imenu Finhas, koji je bio vrlo učen i priznat u njihovoj vjeri, pa mu je Ebu Bekr, radijallahu anhu, rekao: ”Teško se tebi, Finhas! Boj se Allaha i primi islam! Tako mi Allaha, ti sigurno znaš da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Allahov poslanik koji vam je došao sa istinom od Allaha, a njegov opis nalazite u Tevratu i Indžilu!’’ Na to mu Finhas reče: “O Ebu Bekre! Allahom se kunem da mi za Njim nemamo nikakve potrebe, već On treba nas! Mi nećemo tražiti od Njega onako kako On traži od nas. Mi smo o Njemu neovisni, a da je On neovisan o nama, ne bi od nas tražio pozajmicu…”. [6]

Čuvši ove grozne riječi, Ebu Bekr, radijallahu anhu, ošamario je Finhasa, na što se on požalio Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, a kada je Ebu Bekr, radijallahu anhu, Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ispričao šta je Finhas rekao, on je istog trena to porekao rekavši da Ebu Bekr laže. Tada je Allah objavio:

”Allah je čuo riječi onih koji su rekli: ‘Allah je siromašan, a mi smo bogati!’ Naredit ćemo Mi da se pribilježi ono što su oni rekli, kao i što su, ni krive ni dužne, vjerovjesnike ubijali, i reći ćemo: ‘Iskusite patnju u ognju…”’[7]

Ugnjetavani, ali i dalje oholi

Zbog grijeha koje su činili i oholosti zbog koje su svjesno istinu odbacivali, često su bili ponižavani i ubijani od strane drugih naroda, a najbolji primjer za to su zločini koje je nad ovim narodom činio faraon, koji im je mušku djecu klao, a žensku u životu ostavljao. I u predislamskom periodu Jevreji su trpjeli velike neugodnosti i teror od strane tadašnjih Arapa idolopoklonika koji su ih na razne načine ponižavali i ugnjetavali. U nemogućnosti da im na teror i nepravdu uzvrate na bilo kakav konkretan način, prijetili su im dolaskom poslanika čiji je dolazak u Tevratu najavio Musa, alejhis-selam, pa su Arapima iz plemena Evs i Hazredž govorili: ”Pred Sudnji dan, doći će nam poslanik uz čiju pomoć ćemo vas ubijati na način kako je pobijen narod Ad i Irem.” Rekao je Ebul-Alije: “Jevreji su se nadali pomoći od Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u borbi protiv Arapa mnogobožaca pa su govorili: ’Gospodaru naš, pošalji nam poslanika koji nam je opisan i kojeg nalazimo zapisanog u našim knjigama, kako bismo kaznili idolopoklonike i poubijali ih.’ Kada je Allah poslao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i oni vidjeli da nije iz njihove loze, zanijekali su ga iz zavisti prema Arapima, iako su vrlo dobro znali da je on Allahov poslanik.”[8] U povodu ovog događaja Uzvišeni Allah je objavio:

”A kada im Knjiga od Allaha dolazi, koja priznaje kao istinu Knjigu koju imaju oni – a još ranije su pomoć protiv mnogobožaca molili – i kada im dolazi ono što im je poznato, oni u to neće da vjeruju, i neka zato nevjernike stigne Allahovo prokletstvo!”[9]

Očekivali su Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem

Postoje mnogobrojne predaje koje upućuju na to da su Jevreji očekivali dolazak Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i da su do u detalje znali kako će izgledati i iz kojeg pravca će se pojaviti. Od Seleme b. Selame b. Vakša, radijallahu anhu, koji je bio učesnik Bedra, prenosi se da je rekao: “Imali smo komšiju Jevreja koji je potjecao iz plemena Benu Abdul-Ešhel, pa je jednog dana izašao iz svoje kuće te se pridružio sijelu svojih suplemenika, a to se desilo u vremenu malo prije nego će se pojaviti Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. Tada sam bio najmlađi među svim tim ljudima. Na sebi sam imao ogrtač na koji sam legao ispružen u dvorištu svoje kuće. Tada je ovaj Jevrej počeo govoriti o proživljenju nakon smrti i Sudnjem danu, polaganju računa, Mizanu – vagi dobrih djela, i o Džennetu i Džehennemu, pa reče: ’To će (kazna u Vatri) zadesiti mnogobošce idolopoklonike koji ne vjeruju da će nakon smrti biti proživljeni…’ Nakon što su ga tadašnji mušrici, koji inače nisu vjerovali u proživljenje, začuđeno priupitali o tome, a on im opet priprijetio vatrom džehennemskom, upitali su ga šta je dokaz i znak da on istinu govori, a on im tada reče: ‘Poslanik koji će se pojaviti odavde, pa je pokazao rukom u pravcu Mekke i Jemena.’ Kada su ga upitali kada će se pojaviti taj poslanik, on reče: ‘Ako ovaj mladić poživi (pokazujući na Selemu, radijallahu anhu), dočekat će ga.’’’ Kaže dalje Seleme, radijallahu anhu: “Tako mi Allaha, nije prošlo mnogo vremena pa je Allah poslao Svoga Poslanika, a ovaj Jevrej je još uvijek bio živ i među nama. Mi smo u poslanika povjerovali, a on nije iz mržnje i zavisti, pa smo mu rekli: ’Teško tebi, čovječe! Zar nam nisi rekao ono što si rekao?!’ ’Jesam, ali to nije on’, reče.” [10]

Još je jasniji sljedeći primjer. Poslanikova supruga Safija, radijallahu anha, čiji je otac bio ugledni medinski Jevrej, pripovijeda da su nakon što je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, došao nadomak Medine i odsjeo u Kubau, njen otac Hujjej b. Ahtab i njegov brat Ebu Jasir b. Ahtab, u ranu zoru otišli da vide Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i da s njime porazgovaraju. Nakon što su se u sumrak vratili od njega, izgledali su jadno, bijedno i sumorno, a na Safiju, radijallahu anha, koju su jako voljeli, uopće nisu obratili pažnju, što je bilo suprotno njihovom običaju. Tada je čula svoga amidžu Ebu Jasira kako  pita njenog oca: “Je li to on?’’ Hujjej odgovori: “Jeste, tako mi Allaha!’’ Ebu Jasir priupita: “U potpunosti si ga prepoznao po osobinama i opisu?’’ “Da’’, reče Hujjej. “Kako ćeš postupiti prema njemu?’’, opet upita Ebu Jasir. “Tako mi Allaha, bit ću mu neprijatelj dok god budem živ!’’, odgovori Hujjej. [11]

Samo su rijetki Jevreji povjerovali u poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, od kojih je svakako najpoznatiji Abdullah b. Selam, radijallahu anhu, kome je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da će umrijeti na istini i da je od stanovnika Dženneta.[12] Većina njih odbila je svaku pomisao da slijedi posljednjeg Allahovog Poslanika, te se tako spasi na ovom i budućem svijetu. Izabrali su mržnju, neprijateljstvo i spletkarenje do Sudnjega dana. Svaki ugovor koji bi potpisali sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, prekršili bi, svako obećanje koje bi mu dali, ne bi ispunili, a u nekoliko navrata pokušali su i da ubiju Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a sve to iz zavisti i mržnje jer nije bio Jevrej! Nažalost, njihova mržnja prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nije prestala njegovim preseljenjem na ahiret. U nemogućnosti da i dalje Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, fizički nanose neugodnosti poput svojih predaka, oni danas mržnju nastavljaju ispoljavati na sljedbenicima Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Kako se spomenuti Hujjej zavjetovao na neprijateljstvo prema Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, do smrti, i većina današnjih Jevreja kao da se zavjetovala na mržnju i neprijateljstvo prema muslimanima dok ih god ima. Teror koji već više od šezdeset godina vrše nad bratskim nam narodom Palestine, najbolji je dokaz za to. Organizirano i sistematski nastoje da u potpunosti unište ili protjeraju Palestince iz njihovih domova, a jevrejska genocidna djelovanja koja su početkom 2009. godine kulminirala u pojasu Gaze potvrđuju njihovu historijsku mržnju prema islamskom ummetu. Da nam Allah u Kur’anu nije razotkrio i do u detalje objasnio prirodu i narav tog naroda, imali bismo se čemu čuditi. Kako bi se inače objasnio prisutni fenomen, da jedan narod koji je mnogo puta u historiji (naročito tokom Drugog svjetskog rata) na svojim leđima osjetio šta su to masovna ubijanja, progoni i mučenja, na gotovo identičan zločinački način postupi prema jednom drugom narodu koji to ni po kakvim objektivnim parametrima nije zaslužio? Upravo se to desilo okupacijom Palestine od strane cionista, koji su samo tri godine nakon Drugog svjetskog rata (i holokausta kroz koji je prošao isti taj narod!) pobili i protjerali stotine hiljada muslimana s tih prostora, a njihov teror nije prestao do dana današnjeg. Licemjerno i krajnje bezobrazno, dežurni svjetski “antiteroristi’’, poput SAD-a i njihovih poslušnika, ne samo da šute i odobravaju ubijanje Palestinaca, već čak i zvanično podržavaju jedan od najdužih zločina u novijoj historiji čovječanstva. Dešavanja u budućnosti svakako će pokazati istinske zločince, a narod koji se stavio na čelo terora nad Palestincima, mora biti spreman na još jednu kaznu koja će se na njih neminovno sručiti ili sa nebesa ili iz Zemlje:

”To je Allahov zakon… a ti nećeš u Allahovom zakonu izmjene naći…”[13]

Iz knjige ”Biseri sunneta u mozaiku vremena”, autora Amira Durmića.

_________________________

[1] Prijevod značenja El-Maide, 70.

[2] Od Džabira, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Prenosite (predaje i kazivanja) od Benu Israila i to nije grijeh. Uistinu su se njima dešavala čuda.” Hadis u ovoj verziji bilježe imam Ahmed, Ez-Zuhd, str. 23, Ibn Ebi Šejbe, El-Musannef, 8/586, br. 26 896, i drugi. Šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Silsiletul-ehadis es-sahiha, br. 2926.

[3] Hadis bilježi Buhari, Sahih, br. 3404, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu.

[4] Prijevod značenja El-Ahzab, 69.

[5] Prijevod značenja El-Maide, 64.

[6] Mislio je na kur’anske ajete u kojima Allah potiče vjernike da udjeljuju milostinju na Njegovom putu poput sljedećih ajeta:

”Ko je taj koji će Allahu drage volje zajam dati, pa da mu ga On mnogostruko vrati? – A Allah uskraćuje i obilno daje, i Njemu ćete se povratiti.” (prijevod značenja El-Bekare, 245.),

”Onima koji milostinju budu udjeljivali i onima koje je budu udjeljivale, i koji drage volje Allahu budu zajam davali – mnogostruko će se vratiti i njih čeka nagrada plemenita” (prijevod značenja El-Hadid, 18.),

”Ako Allahu drage volje zajam date, On će vam ga mnogostruko vratiti i oprostit će vam, jer Allah je blagodaran i blag” (Et-Tegabun, 17), i mnogih drugih.

[7] Prijevod značenja Ali Imran, 181. Za navedeni komentar ovih ajeta vidjeti: Taberi, Džami’ul-bejan,   7/441, br. 8300, Ibn Ebi Hatim, Tefsirul-Kur’anil-‘Azim, 3/829, br. 4589.

[8] Ovu i još dosta sličnih predaja vidjeti u Ibn Kesir, Tefsirul-Kur’anil-‘Azim, 1/119, i  Taberi, Džami’ul-bejan, 2/332-336.

[9] Prijevod značenja El-Bekare, 89.

[10] Ahmed, Musned, 3/467, br. 15785, Hakim, El-Mustedrek, 3/512, br. 5833,  Bejheki, Delailun-nubuvve,  2/78-79, i drugi.  Hejsemi za lanac prenosilaca kaže da je prihvatljiv. Vidjeti: Medžme’uz-zevaid, 8/230. Šuajb Arnaut također ga smatra dobrim. Vidjeti Arnautovu valorizaciju Musneda imama Ahmeda, 25/165-166, br. 15 841.

[11] Predaju bilježe Bejheki, Delailun-nubuvve, 2/533, i Ibn Hišam, Siretu Ibn Hišam, 2/126-127.

[12] Od Amira b. Sa’da prenosi se da je rekao: ”Čuo sam svoga oca (Sa’da b. Ebi Vekkasa, radijallahu anhu) kako kaže: ‘Nisam čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je i za jednu živu osobu što hodi po Zemlji rekao da je u Džennetu osim za Abdullaha b. Selama, radijallahu anhu.” (Muslim, Sahih, br. 2483)

[13] Prijevod značenja El-Ahzab, 62.