Kad bih čula ezan duša mi je patila što ne klanjam

Tako jedne večeri gledam TV, prikazuju izbjeglice iz Sirije negdje smještene nadomak Beograda, i u tom kampu, gdje nemaju osnovne uslove za život, u pozadini spazim jednom mladića – klanja. Tu sliku nikada ne mogu izbrisati iz glave. On je toliko daleko od svoje kuće, ko zna kako živi i koliko je propatio do sada, i ne zna šta ga čeka, ali on svog Gospodara nije zaboravio. Uzmem telefon da zovnem svoju sestru koja znam da je u vjeri i kažem joj: “Ja osjećam da bih trebala da počnem da klanjam…

Život koji nam je Svemogući podario za mene je kao jedan mozaik koji se postepeno sklapa, sve nekako u svoje vrijeme, onako kako On najbolje za nas može da ih skopi.  Za razliku od drugih priča koje sam pročitala, moja počinje odgojem u islamskoj porodici. Kao dijete, išla u džamiju, naučila negdje u 5. razredu da klanjam, a u srednjoj školi sam, eto, više iz hatara babi, ponekad klanjala, ali smo svi porodično postili ramazan. Nakon upisa na fakultet, iako sam bila u Beogradu, postila sam a da to moje cimerke nisu ni znale. Po završenom fakultetu, bijaše ramazan, dobila sam ponudu za posao u banci koja se tek otvorila u našem gradu. Imala sam ja tada planove da samo prođe Bajram i da se ja polahko selim u Sarajevo, jer mi je bila želja da tamo živim. Ali, to nije bila kockica mog mozaika. I tako sam dobila posao u toj banci, i od tada, od tog trenutka, kada sam ušla u tu, kako sad znam reći, “šejtansku instituciju”, moja veza sa islamom potpuno se izgubila.

Prolazile su godine, udala sam se, rodila dvoje predivne djece, i banka se zatvorila. Odmah sam dobila novi posao, i to u jednoj školi kao profesor. Ubrzo se ukazalo radno mjesto u ženskoj medresi koja postoji u našem gradu, gdje sam također počela da radim. I kako propisi rada u medresi nalažu, na časovima sam morala nositi hidžab i nazivati selam. Iako su to bila samo dva časa sedmično, nekako sam ih željno čekala, bilo mi je jako prijatno u društvu tih djevojaka koje su, kad bi trebale da odgovaraju za ocjenu, proučile bismillu, i stalno govorile “elhamdulillah” kad dobiju dobru ocjenu, a kad bi se čudile nečemu govorile bi “subhanallah”. Na kraju svakog časa pričala bih s njima o islamu i pitala ih o tome zašto su se odlučile baš za tu školu. I tu negdje počele su kockice da se pomjeraju.
_______________

Dugo mi je trebalo, zaista, prvo sam nekako osjetila da bih trebala početi da klanjam, ne znam kako i otkud taj osjećaj. I onda ezani. Čula sam ih ja i ranije, i loše sam se tada osjećala, duša mi je patila što ne klanjam. Ali, sad odjednom često ih čujem. Kad god izađem da prostrem veš, čujem ezan, pođem u prodavnicu, čujem ezan. Tako jedne večeri gledam TV, prikazuju izbjeglice iz Sirije negdje smještene nadomak Beograda, i u tom kampu, gdje nemaju osnovne uslove za život, u pozadini spazim jednom mladića – klanja. Tu sliku nikada ne mogu izbrisati iz glave. On je toliko daleko od svoje kuće, ko zna kako živi i koliko je propatio do sada, i ne zna šta ga čeka, ali on svog Gospodara nije zaboravio.

Uzmem telefon da zovnem svoju sestru koja znam da je u vjeri i kažem joj: “Ja osjećam da bih trebala da počnem da klanjam.” Kako je ona radosno rekla: “Mašallah, kako si me obradovala! Samo nemoj da te ‘šeki’ odvrati, nezgodan je on igrač”, kroz smijeh mi reče. I tako mi interno zovemo našeg otvorenog neprijatelja – šeki, i stvarno je on pokušao da me odvrati, tačno nas poznaje i zna sve naše slabe strane, ali ipak Allah upućuje onoga koga On hoće i bez Njegove dozvole ne može nam niko nauditi.

Dođe ramazan, čvrsto sam riješila da postim, a bilo je onih došaptavanja, pa kako ćeš, radiš, djeca mala, puno obaveza, međutim, nikad mi nije bilo ljepše, uz svu podršku svog supruga, sve sam lahko stizala. I onda krenem da klanjam sabah i akšam. Zove me sestra i kaže: “Znaš kako je lijepo klanjati ikindiju, probaj, vidjet ćeš.” I počnem klanjati i ikindiju, pa onda razmišljam, mogu onda još i podne i jaciju, i tako nekako spontano, počnem da klanjam svih pet namaza. I onda počenem da čitam, i odjednom bih da što više znam, da naučim, da razumijem. Ubrzo sam se upisala u školu Kur’ana, gdje sam naučila da učim Kur’an, ali i još mnogo toga. Tu sam našla pravu podršku, odgovore na sva pitanja, i ohrabrenja koje su mi bila potrebna. E sad su se kockice mog mozaika počele sklapati. Svemogući i Najmilostiviji ih spaja, pomjera.
_________

I tek tada sam shvatila da je život bez islama samo skup razbacanih kockica, i baš tako se mi i osjećamo, nekako svugdje, a ustvari – nigdje. Kad se počnu sklapati kockice, tada nam sve u životu ima smisla i pitamo se kako drugi ne vide, kako ne shvataju šta gube? A pitala sam se zašto sam se udaljila toliko od vjere, shvatam sada da je to bio moj put. Istina da nisam imala stvarni pojam o islamu, nije mi objašnjeno zašto treba da klanjam, samo sam znala da trebam, i nisam shvatala bit, suštinu, nikad nisam razmišljala o ahiretu ranije, nisam bila zahvalna na svim blagodatima koje mi je Allah podario. Vjerovatno je dova mojih roditelja primljena pa me Allah uputio, jer je njihova sreća zbog mog povratka bila neopisiva.

Zašto ja sad sve ovo pišem, pa da onaj ko pročita shvati znake koje nam Svemogući šalje i da oni koji su u vjeri ne naprave grešku sa svojom djecom. Bitno je da djeci objasnimo suštinu, da razumiju ogromnu ljubav Najmilostivijeg prema nama, da oni u svojim glavicama razviju ljubav prema našoj prelijepoj vjeri i da im budemo pravi primjer života u islamu. I kaže sad moja kćerka: “Majko, ja jedva čekam da zagrlim dragog Allaha”, zamislite tu ljubav koja se razvija u njenom malom biću… Djeca su naš emanet. Pored svoje rođene, imam još djece u emanetu, sve one svoje učenike kojima predajem, i oni su mi emanet, shvatila sam to.

Molim Allaha da uputi našu djecu, da učvrsti one na pravom putu, da nam složi kockice našeg mozaika onako kako je najbolje za nas, jer se samo na Njega oslanjamo i Njegovoj pomoći nadamo!

Sestra E. M.