Kada Allah obraduje Svoga roba

Kako je ramazan mjesec Allahove milosti i znajući da su šejtani u tom mjesecu okovani i povezani, kako nas je obavijestio naš Poslanik, a. s., i znajući koliko naših sestara žudi za hidžabom, tom krunom islama iza koje stoji veliki hajr, trudila sam se da gotovo svaki dan napišem nešto novo kako bih podstakla sestre da se pokriju. Dijelila sam videozapise po grupama, tekstove pokrivenih sestara, zatim hadise i ajete kojima nam se naređuje da spustimo vela svoja niza se, u nadi da će se barem jedna sestra pokriti, da ću biti obradovana jednom krunom kojom se okitila neka od naših sestara.

Znala sam da mi je svaka od njih bitna, da je veliki hajr za našu vjeru kad se barem jedna odvaži i pobijedi svoj nefs, jer se za takvom sestrom povedu njena djeca ili kolegice u školi ili na fakultetu, komšinice ili čak kršćanke, jer vjernica koja svoju skromnu krunu nosi s ponosom ne može proći ulicom a da ne izazove divljenje, i da ne ukaže na ljepotu, čestitost i odvažnost islama. Bila sam ubijeđena da će me Allah obradovati pa sam do jutra ostajala pišući tekstove.

Bližila se i posljednja trećina ramazana kada Allah oslobađa Svoje robove od Vatre. Kako nam se prošle godine pokrila jedna sestra baš 27. noći ramazana, počela sam još intenzivnije da pišem. I zaista, ali niko kao Allah, niko kao Allah ne može obradovati Svoga roba. Već prve neparne ramazanske noći, za koju bi se moglo reći da je Lejletul-kadr, sjedim onako poslije iftara i popijene kafe, i dolazi mi poruka sa slikom. Allahu dragi, je li ovo istina? Osjetim kako mi krv navire u glavu. Sve vrišti u meni. Onda se sjetih svog zdravlja. Ne, ne, ja ne smijem da doživljavam stresove bilo kakve vrste. Ne želim da pomislim da je ovo istina, pomislih, pa da se razočaram. Moje srce to ne bi izdržalo. Ovo je neka šala. “Ne, ne”, govorim naglas, “ti me zezaš. Ti me samo zezaš.” Ispod slike piše: “Sekica se pokrila.”

“Zar bih se mogla sa ovim šaliti?”, odgovara mi. Allahu ekber! Allahu ekber! Od suza ne vidim više ni slova, ni brojeve, bacam se na koljena, jer me noge izdaju, sad već naglas plačući od sreće. Pozivam njen broj i izgovaram: “Je li me zezaš, jesi se stvarno pokrila?” Bila je to moja rođena sestra. Duša moja draga i ona dva crna oka iz kojih se pomalo nazirao strah i pomalo sreća i odlučnost krasili su njenu krunu. Bila mi je kao diva, ljepša nego ikad do tada.

Ostavila me bez teksta, na sedždi i zahvali Allahu. Hvala Ti, Gospodaru, niko kao Ti ne može obradovati i ne umije. Iako sam potajno željela da to bude ona, nisam mogla ni slutiti da je ipak bila toliko, toliko blizu svoje odluke. Sad sretna da imam konačno u porodici nekog s kim mogu dijeliti ljubav u ime Allaha, s kim konačno otvoreno mogu pričati o ljepotama islama i sunnetu našeg Poslanika, a. s. Molim Allaha da ovim događajem podstakne još nečiju sestru da razmisli koje se ljepote kriju iza krune islama. Allah vam olakšao, drage moje sestre u islamu! Vi koje nosite svoje krune, uputite dove za one kojima potajno želite da budu krunisane. Allahu je sve lako!

F. H.