Kada mi je teško…

Iskušenja. Ko ih još nema? Da li je moguće zamisliti ovaj svijet bez teškoća? Da li je moguće u Džennet ući bez ispita strpljivosti?

Ah, iskušenja. Često dolaze iznenada, a ponekad su tu non-stop, bez prestanka. Rekao bi insan, kraja im nema. A ima, inšallah. Poslije teškoće uvijek olakšanje dođe. To je obećanje Njegovo. Samo što nam se čini da su trenuci blagostanja kratkotrajni, dok nam trenuci iskušenja jako sporo prolaze.

***

Gospodar me je počastio sa nekim iskušenjima. Različitim, ponekad meni najtežim. Sjećam se momenta u kojima mi se činilo da je kraj mog dunjalučkog života. Momenta tjeskobe, tuge, brige. Da, insan sam. Poput Jakub, a.s., koji je zbog tuge i plača oslijepio. Poput hazreti Merjeme, koja je u trenucima porođajnih muka uzviknula da je više voljela umrijeti i u zaborav pasti. Poput Ibrahima, a.s., koji svog Ismaila mnogo voljaše. Poput majke Musaove kojoj srce prazno osta… Insan sam. Plačem i osjećam tugu, brigu, strah. Prateći sebe u svim tim iskušenjima, naučnih da prvo moram priznati sebi svoje slabosti, i ne bježati od te dimenzije sebe. Naučnih da je prvi korak u „borbi“ protiv iskušenja-prihvatanje tih iskušenja koliko god je više moguće zdravom pameću, svjesno i savjesno. Tek tada možemo biti spremni za drugi korak, a on je prihvatanje Njegove odredbe. I potpunost Omana, šesti imaski šart: da sve biva Njegovim određenje, i dobro i zlo.

„Proći će, voljom Njegovom.“ – šapućem svojoj duši svaki put kada osjetim da je nešto boli. A onda je jednako tiho podsjetim da nije tu radi sebe, tu je radi Njega. A šta vrijedi cijeli dunjaluk bez Njega?

Naučih vremenom da budem svojoj duši dost. Da je tješim. Da je podsjetim na sve blagodati onda kada ih zaboravi. Jer, očaj često počinje onda kada prestanemo brojati blagodati Njegove.

Pohitam Njemu na sedždu. Želim da zna da mi je On uvijek prva i posljednja stanica. Bez Njega ja sam ništa. Moj smisao prestaje. A onda, onako mokrog lica od suza, potrčim Nuru Njegovom na ovom tamnom svijetu (Kur’anu). Zagrlim ga objema rukama. I znam sigurno u njemu ću naći lijek za sve ono što me boli, tišti, razara. On je moj prijatelj koji mi priča o meni, bez da mu ja riječ o sebi progovorim. Prijatelj bez premca. Vjerujem Njegovom obećanju: da Kur’an je lijek i milost vjernicima. Vjerujem, jer sam se bezbroj puta uvjerila u to.
___________________

Kada je Kur’an objavljivan? Onda kada je Poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, bilo najteže. Onda kada se borio na svim frontovima i pobjeđivao baš njime, Kur’anom. Onim koji mu je u srce unosio takav smiraj, kakav ne mogu donijeti niti jedne tablete na svijetu. Veza sa Kur’anom je definitivno najbolji antidepresiv.

U vremenima mojih iskušenja, jedan insan me upita zašto ne uzmem nešto na biljnoj bazi za smirenje, ukoliko se osjećam uznemireno. Rekoh ne. Svako iskušenje želim da proživim i prihvatim. Ono je dio mene. Od sebe se ne bježi. A svaka tableta za smirenje je bijeg od sebe. Od osjećaja života i stvarnosti. Ja samo Njemu od sebe bježim. A za to mi tablete ne trebaju.*

Kada mi je teško, bježim Mu dovom, uzdahom i vjerom u Njega. Svaki put uvjeravajući se da mi je On dost najbolji. Hvala ti Gospodaru na Tebi i Tvome govoru. Čovječanstvu je toliko toga dato Tvojim govorom, ali oni utjehu traže u svemu drugom. Lijek jedini je u blizini Tebi.

Lijek duši može doći samo od onoga što nije materijalno. Svaki njen nemir je težnja za blizinom Njemu. I svako iskušenje je zov za povratak Njemu. Voljenom, koji i kad nas iskušava, iskušava nas da bi nas približio Sebi. Divni, Plemeniti.

(*S ovim se ne želi reći da su tablete za smirenje i sl. zabranjene za uzimanje, već ako insan imanski može podnijeti neko iskušenje to je onda najbolje, medjutim ako situacija zahtjeva da insan uzima tablete nije sporno – to niti je zabranjeno niti je sramota.)