Kada te i roditelji ostave, Allah neće

Moj povratak islamu trajao je prilično dugo. Rođena sam u muslimanskoj porodici, koja nije praktikovala islam. Slavila se Nova godina, svi praznici, a za Bajram se nikada nije klanjalo niti odlazilo u džamiju. Babo je bio stroge naravi, njemu se nije smjelo reći “ne”, što bi naredio, moralo bi se učiniti. Kao djevojka doživljavam traumu koju jedno žensko teško može podnijeti i zaboraviti: bila sam žrtva pokušaja silovanja. Babo, takav kakav jeste, prekida moje školovanje, leđa mi okreće cijela porodica. Ja sam ta koja ih je osramotila, ja sam kriva i ja nisam trebala tako da osramotim porodicu. Otac naređuje da moram da radim jer njegova kuća nije hotel, nego se moraju platiti računi i hrana koju jedem. Pokušavala sam da nađem neki posao, ali bez škole nisam mogla ništa, jedina opcija bila je kafana.

Počinjem raditi, počinjem gubiti kod ljudi i ono malo poštovanja što sam imala. Nisam imala nijednu prijateljicu jer nisu htjele da se druže sa mnom, možda im ni roditelji nisu dali ili su same tako odlučile. Ne dao Allah da ih neko vidi sa mnom, ipak sam ja ta loša i bezvrijedna djevojka. Započinjem vezu s jednim momkom, počinjem konzumirati alkohol, cigarete. Skoro svaki treći dan bila sam pijana, jer ja nisam bila vrijedna djevojka. Čitavo vrijeme moje stranputice imala sam vjerske snove. Sanjala bih kako učim Kur’an, ezan, kako klanjam. Dobijam i džinske napade redovno, mada tada nisam znala šta je to. Džinski napadi su bili česti, čak sam znala zaspati na jednom mjestu, a probuditi se na drugom. Za svoju porodicu bila sam užasno dijete, kako ja njih samo sramotim. Majka mi je govorila ružne stvari, više puta su me tjerali na ulicu, a majka je najviše štitila mog brata i pazila ga. On je bio štićenik moje majke i oboje su me zajedno ponižavali.

Ramazan je došao, ja pijem, dolazim u stan u kojem sam sama živjela, kao da me nešto povuče da uzmem Kur’an u svoje ruke i da čitam. Tada prvi put počinjem čitati… Nakon što sam pročitala Kur’an od korice do korice, počela sam glasno plakati. O Allahu moj, pa Ti mene voliš! O Allahu moj, meni su lagali da ću u Džehennem! O Allahu moj, Ti si Taj Koji prašta pa mi oprosti! O Allahu moj, ja samo Tebe obožavam!

Tada odlučujem da naučim klanjati. Ništa nisam znala. Crtala sam sebi kako se klanja i stavljala ispred sebe i tako klanjala. Vremenom sam naučila i onda sam klanjala samostalno bez papira. Jednom prilikom dovim Allahu da me spasi, a moj jedini spas je hairli brak uz vjernika! Dovila sam intenzivno, svim srcem da mi Allah daruje muža koji me neće gledati kao većina, koji će u meni vidjeti ženu vjernicu bez predrasuda, s kojim ću imati djecu koju ću učiti islamu. Prošlo je vremena od moje dove, ja sam tada bila na samom dnu, radila sam mnogo, po dvanaest sati za dnevnicu od petnaest maraka da imam za hranu. Mislila sam da ću umrijeti bez ičije podrške, sama u tom svom ludilu kafane koju sam mrzila svim srcem! Mrzila sam taj život, ali ko me pita! Znali su mi reći na poslu kako sam bezobrazna kćerka, kako mi je babo fin, a isti taj babo me natjera da radim. Ali, nema veze, ja sam šutjela i trpjela.

Dešava se da upoznajem mladića koji se mnogo razlikovao od ostalih ljudi koje sam sretala u životu. Naša tema je bila vjera, pričali smo o hadisima, o Allahu i inače o životu. Jednom prilikom upitao me ko me je natjerao da radim taj posao, kakvi su to roditelji, kako ih nije strah da me neko napadne, udari i povrijedi, znaju li koliko si inteligentna djevojka, posebna… Ja sam šutjela, a on je govorio baš istinu, ali roditelje ne biramo! Nakon izvjesnog vremena ponudio mi je brak. Naravno, pristala sam jer je momak bio vjernik. Stavila sam i svoj hidžab, elhamdulillah! Hvala Uzvišenom Gospodaru, Koji mi je darovao i našu djecu!

Hvala Mu na ovih jedanaest godina skladnog i divnog braka bez ijedne trzavice, elhamdulillah! Moj muž je moj i babo i mama, sve moje na dunjaluku. On je taj kojeg je Allah meni poslao, on je taj uz kojeg sam okusila najljepšu hranu i obukla najljepše haljine bez obzira na cijenu! Hvala mom Gospodaru jer uz Njega je sve moguće! Svi su me ostavili, samo moj Allah nikada nije. On upućuje koga želi i kada želi, pa budimo Mu zahvalni!

Sestra S. H.
__________________