Kakav on/ona…

Svjedoci smo vremena u kojem, nažalost, gotovo svaka osoba ima mogućnost javno iskazati svoje mišljenje i stav. Koliko je to dobro, toliko i nije. Takva mogućnost otvorila je vrata većinom onima koji nemaju drugog posla osim provođenja vremena na društvenim mrežama, te su oni, svjesno ili nesvjesno, postali najveći kritičari drugih osoba. Njihova meta su, između ostalog, postale i osobe od znanja, počevši od hodža, hafiza, pa sve do daija.

Redovni kritičari na društvenim mrežama, u pokušaju da sami dođu do izražaja, redovno prate, kako privatni tako i javni život ili objave hafiza, hodža ili daija, i jedva čekaju bilo kakvu nit za koju bi se mogli uhvatiti i ocrniti učene.

Jedan od razloga tome jeste i mentalitet naroda u Bosni, tačnije Bošnjaka, koji smatraju da ako je osoba naučila cijeli Kur’an napamet, ili ako je osoba učila u arapskim zemljama i stekla visoko vjersko i šerijatsko znanje- da ta osoba ne smije i ne može nikako pogriješiti. Čak i najmanji grijeh, najmanji prijestup, smatraju se ogromnim greškama o kojima se piše i priča.

Uistinu, osobe kojima je Uzvišeni Allah darovao veliko znanje, osobe kojima je Uzvišeni Allah dopustio da nauče cijeli Kur’an ili dio Kur’ana napamet- trebale bi voditi računa o svom ponašanju i svojim djelima, prije svega radi Njega, a zatim i radi toga što ih ljudi uzimaju kao oličenje vjere. Trebali bi se truditi da istinski žive ono znanje koje im je Allah darovao, i da zapravo njihovo ponašanje bude govor znanja koje imaju.

Međutim, ma koliko se trudili da budu dosljedni emaneta koji su ponijeli na svojim plećima, nije nemoguće da pogriješe. Prije svega, insani su, a insanski je pogriješiti, posrnuti.

Ali, to nije razlog da jedva dočekamo njihove greške i da se uhvatimo za njih. Prije svega, to su naša braća i naše sestre u vjeri čije dostojanstvo i čast bismo baš mi trebali braniti. Zatim, to su osobe kojima je Allah povjerio ogroman emanet, osobe koje imaju visok stepen znanja. Kako mi možemo da znamo koliko se te iste osobe Gospodaru svome uplakane kaju i tevbu čine, nakon svakog grijeha ili posrtaja?! Kako mi možemo znati na kojem su stepenu kod svog Gospodara? I kako mi možemo da znamo da li im je Allah već oprostio, prije nego li je njihov grijeh došao do naših ušiju ili očiju?

Time što ćemo pokušati oskrnaviti nečije znanje ili zvanje, time što ćemo pokušati poniziti neku osobu mi zapravo najviše štetimo Ummetu i zajedništvu muslimana. Onog momenta kada obični ljudi udare na ulemu, postavlja se pitanje da li u tom narodu postoji čast i poštovanje. Onog momenta kada osobe koje nemaju apsolutno nikakvo vjersko znanje počnu da skrnave ljude od znanja u jednoj zajednici- postavlja se pitanje oko koga će se taj narod okupiti.

“Kakav on/ona” riječi su koje najčešće izgovaraju oni koji nemaju ni znanje ni poštovanje prema znanju. Oni koji su zapošljeni tuđim životima umjesto da žive vlastiti. Oni koji pokušavaju da umanje ugled drugih, jer su odustali od vlastitog napretka. Oni koji žele biti najpametniji.

Ukoliko nismo zadovoljni ulemom potrudimo se da ih preteknemo. Pokažimo živim primjerom kakav to treba biti jedan daija ili jedan hafiz. A tek onda ćemo shvatiti ko su te osobe, i šta zapravo znači ići putevima znanja… I shvatit ćemo da svako od nas ima svoju obavezu i odgovornost pred Gospodarom svjetova.

Gospodar Uzvišeni da nas uputi i popravi naše stanje. Amin.