Kako Allah želi da brinemo o drugima?

Prije nekoliko dana sam bio na svojoj prvoj dženazi u jednoj džamiji. Obavljena je odmah nakon podne-namaza. Umrli je u džamiju unesen u tabutu i stavljen ispred imama. Bio je čudan osjećaj znati da stojimo tamo kako bismo se molili nad našim bratom. Prije toga je do nedavno stajao s nama da se Allahu pokloni, sada je bio tu u tabutu ispred nas.

Sjetio sam se u tom trenu slogana koji sam jednom pročitao: „Klanjaj Allahu prije nego ti bude klanjano (dženaza).“

Bilo je još nešto što me natjeralo da duboko razmislim o tome što naš Gospodar želi od nas. On želi da brinemo o našoj braći muslimanima i sestrama. Mi smo ummet, mi smo zapravo jedna velika obitelj. Briga za našeg brata ili sestru znači da ih gledamo upravo tako, kao dio naše velike muslimanske porodice.

A šta znači kada kažemo da su svi muslimani jedna velika porodica?

To znači da ih volimo jer su naša obitelj. I brinemo za njih jer smo jedna obitelj.

Klanjanje dženaze je dio te brige. Odajemo posljednje poštovanje, pokazujemo da nam je stalo. Pokazujemo da smo tu osobu ubrajali u našu veliku muslimansku obitelj. Međutim, okrenuti se, ne odazvati se, udaljiti se od tih par minuta koje su potrebne za klanjanje dženaze značilo bi da nam nije stalo.

Trebali bismo na neki način brinuti i o njihovim poteškoćama

Biti jedna obitelj također znači da nam je stalo kada naš brat ili sestra muslimani imaju problem. Trudimo se pomoći kada imaju problem, ako nismo u mogućnosti pomoći materijalno, možemo činiti dovu za njih Uzvišenom Allahu.

Naš voljeni Poslanik Muhammed alejhisselam je rekao da su vjernici kao jedno tijelo. Kada jedan od udova pati, cijelo tijelo reagira na to budnošću i groznicom. To znači, ako jedan dio boli, ostatak tijela će se osjećati nemirno i također će osjećati bol, nelagodu ili temperaturu.

Jedno pravo našeg brata ili sestre muslimanke je da ih posjećujemo kada su bolesni. Danas se često bojimo posjetiti svoje bolesne prijatelje i članove obitelji. Bojimo se da bi se bolest mogla proširiti. Mi smo zarobljenici kapitalističkog svijeta koji ne dopušta dugo bolovanje, a bolest se doživljava kao znak slabosti na koje nemamo pravo, jer sistem okreće stvari protiv nas i smatramo da nismo sposobni ispuniti svoje obveze prema poslodavcu (kao da nemamo pravo biti bolesni).

Čak i za posjetu bolesniku imamo nagradu. Hvaljen neka je naš premilostivi Gospodar! Posjećujući bolesnog muslimana, približit ćemo se Allahu. Allahu ćemo biti draži. I učinit ćemo naš duhovni odnos sa Allahom jačim.

Mnogo puta smo tako zaokupljeni vlastitim životom i problemima, da zaboravimo na druge. Upućujemo dovu Allahu mnogo češće da bismo riješili svoje probleme, nego da zahvalimo. Ponekad smo možda čak i malo sebični kada je u pitanju dova, te zaboravljamo doviti za druge.

Jedno od prava muslimana je da mu njegov brat/sestra u vjeri učini dovu kada kihne i izgovori “Elhamdulilah”. To zvuči vrlo lako, ali mnogo puta čak zaboravimo.

Osim ove dove , trebali bismo generalno nastojati uputiti što više dova za našeg brata ili sestru muslimane. Nikada ne trebamo osjećati da smo uskraćeni jer dovu upućujemo za druge. Zato što nam je rečeno da kad god budemo činili dovu za druge vjernike/vjernice meleki će reći “ Amin i tebi isto ”. Dakle, nema potrebe da budemo sebični kada je dova u pitanju.

Širite mir

Konačno, jedna od najlakših stvari, je širenje mira nazivajući “selam” našim sugrađanima muslimanima. Hodaj ovim svijetom otvorenog srca. Nasmiješite se svojim sugrađanima muslimanima, jer to je sunnet našeg voljenog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

I na poslijetku, odnosimo se prema drugima onako kako bismo voljeli da se drugi odnose prema nama.

Izvor: www.aboutislam.net