Ovo se dogodilo prije nekih sedam-osam godina. Sjedio sam u razredu, a u susjednoj klupi do mene, sjedila je jedna sestra. Nisam je baš dobro poznavao. Ustvari, osim njenog imena ništa drugo o njoj nisam ni znao, ali smatrao sam je za kolegicu. Bila je jako tiha i nije baš učestvovala u nastavi. Ova je sestra bila jako skromna, nosila je hidžab i široku odjeću. Za razliku od drugih djevojaka, nije se cerekala sa momcima kad god bi joj se za to pružila prilika, nije se družila sa momcima poslije nastave, nije pričala o najnovijim pjesmama, nije bila glasna itd. Jednog dana dok sam sjedio u klupi, nekoliko momaka pričalo je o djevojkama, mislim da su pričali o tome koje im se djevojke iz razreda sviđaju ili s kim bi se voljeli “bolje” upoznati…

Među tim momcima bio je i jedan momak koji se glasno smijao i derao. Drugi momak spomenuo je tom glasnom momku tu sestru, kao neku okrutnu šalu. Čim je spomenuo njeno ime, momak je počeo da galami, buneći se: “Fuj, fuuujjj, de začepi, nemoj me vrijeđati s onom rugobom…” I ponovio je tako nekoliko puta, pred svima nama. Naravno, to je čula i ta sestra. Momci su se smijali pa čak i neke od djevojaka. Ne sjećam se da je neko prigovorio. Ustvari, i ja sam samo šutio. Tokom tišine, primijetio sam da je plakala. Plakala je, a rukama je prekrivala svoje lice. Trudila se da bude što tiša, ali ja sam je čuo. Povila je leđa, spustila svoju glavu na klupu i plakala. Kada sam je pogledao, bilo je dosta suza. Kada je taj momak primijetio da plače, riječi utjehe i izvinjenja koje je on imao bile su: “De ohladi, de popusti” Pogledao sam ga, a on je i dalje ponavljao: “De ohladi”. Kad god se sjetim toga, poželim da sam barem nešto rekao, ali nisam.

Tužno je da sestra koja se oblačila najskromnije i najpobožnije bude opisana kao “ružna”. Da joj Allah olakša i podari joj Džennet! Društvo nas je davno prevarilo i uvjerilo da su djevojke kojima nedostaje čednosti “vrednije”.

Islamski časopis “El-Asr”