Kako ću stati na namaz pred Allaha…

Kada pogriješimo prema nekome do koga nam je stalo i koga istinski volimo požurimo da mu se iskupimo dobročinstvom čim prije, uz pristojno izvinjenje. Spremni smo čuti i kritiku, spremni smo i  priznati grešku… Sve ćemo dati od sebe samo da spasimo vezu sa tom osobom. S druge strane, kada pogriješimo prema Milostivom mi se često još više udaljimo od Njega. Umislimo sebi da nas On ne voli više, i da nam neće oprostiti. Ubijedimo sebe da smo nevrijedni. Zbog toga, nastavimo još više griješiti ili počnemo griješiti na drugi način: ostavimo namaz, učenje Kur’ana, zikr, dobra djela…

„Kako ću stati na namaz pred Allaha, a malo prije sam uradio/la taj i taj grijeh?! Klanjat ću poslije, kada se popravim. Klanjat ću kada se iskreno pokajem…“ A namaz je tu upravo da sačuva našu vezu sa Allahom. Da nam pomogne da se čim prije pokajemo iskreno. Da nas udalji od drugih grijeha. Da nas sačuva od depresije i tonjenja u ponor. I Kur’an. I zikir. I svako drugo dobro djelo.

Nakon svakog grijeha, duša ostaje prazna više ili manje, u zavisnosti od veličine i težine samog grijeha. Ukoliko prekinemo vezu sa Allahom, naša duša postaje sve praznija i praznija, sve dalja i dalja, i sve manje osjeća potrebu za Njim. Ovo je upravo teža strana grijeha, i često je pogubnija po iman čovjeka nego li i sam grijeh. U ovakvom stanju grješnika, šejtan dobiva prostor za djelovanje i koristi priliku da jednim grijehom izazove još nekoliko grijeha, ili čak po mogućosti odvede čovjeka u širk ili kufr.

Gubitak nade u Allahovu milost je veliki grijeh. Ostavljanje farzova zbog nekog harama također. Ako nas je grijeh udaljio od Allaha, potrčimo ponovo Allahu. Da, odmah nakon grijeha. Sa stidom, izjadajmo Mu se. Priznajmo svoje slabosti. Tražimo oprost od Njega i povećajmo činjenje dobrih dijela jer Uzvišeni u Kur’anu kaže: „Uistinu, dobra djela poništavaju loša.“

Možda nećemo imati slast u tom ibadetu, ali naše je da ustrajemo u njemu. I da paralelno s time radimo na sebi, da molimo Allaha da nam oprosti i pomogne da pobijedimo svoj nefs. Osudimo srcem i dušom svoje grijehe, iznova i iznova- kako naša srca ne bi postalo imuna na njih, a naše duše ih prihvatile kao prirodno stanje i prestale biti nemirne nakon njih.

Svaki svoj grijeh shvatimo kao borbu- borbu sa šejtanom i borbu sa nama samima. I nakon svakog grijeha iznova pohitimo Milostivom sa riječima: „Stalo mi je Gospodaru do Tebe i Tvog mišljenja o meni.“

***

Bez obzira da li si maločas bio u nekom grijehu, i bez obzira koji put taj grijeh ponavljaš, ne dopusti sebi da prekineš svoju konekciju sa Allahom. On te voli. On te jedva čeka. On ti želi dobro. On ti želi oprost i Džennet. Požuri mu. Čini dobro. I nikada, ama baš nikada, zbog grijeha ne kidaj vezu s Njim.

Halima Lj.