Određeni ibadeti imaju svoje sezone, kurbana, poput posta ramazana ili obavljanja hadža ili umre.

Drugi ibadeti se čine svakog dana. Pored abdesta i namaza, jedan od ibadeta koji se čini svakog dana jeste hidžab.

 

Svaki put kad krenemo izaći iz kuće, imamo priliku osvježiti duhovnu dimenziju hidžaba i ispitati njegovu preciznost.

Baš poput namaza, desi se greška, promaši se rekat, izostavi se nanamjerno Fatiha ili sura, neka dova sedžde ili pregibanja, te potom pristupamo ispravljanju greške na licu mjesta.

 

Preslikano tako je s hidžabom.

Svakog dana, usljed mnoštva kombinacija dostupnih za obući, gledamo koja je ispravna da bude ibadet i koja nema prekršaje. Nekad i pogriješimo, kasno shvatimo da je neka kombinacija zapravo sređivanje, umjesto prikrivanje ljepote.

Greške se događaju, nekad je za to kriva pogrešna haljina koja je tek izašla u prodaju, nekad nije kriva haljina koja je široka, gusta i jednostavna, nego joj mi ispravnost upropastimo kaišem koji nam iscrta struk, grudi, nekad skrivimo obućom ili ponašanjem, a nekad nije do mahrame i himara nego je do nas koji je pomjerimo iglicama na način da istaknemo oblik i izgled ramena jer je tako svaka žena istinski ljepše figure.

Ali se borimo svakog dana.

 

Vidimo i same kako ljepše, a kako skrovitije izgledamo, te se probudimo i ispravimo svoj za ženu najspecifičniji ibadet.

Lično sam uvidjela što po sebi, što prema svim mojim sestrama koje poznajem, a i ne poznajem, da je najlakši način održavati hidžab ispravnim, ne objavljivati nigdje svoje fotografije, svejedno koliko je tijela pokriveno. Niti čekam da neko ocijeni kako izgledam, niti me na hidžab potiče pohvala jer je on ibadet, niti se dešava sljedeće:

Objavljivanjem fotografija, komplimenti ljudi uveliko utječu na naš odabir hidžaba, zatim činjenica da objavljujem slike, znači da ću se svakog dana truditi da bude druga i drugačija kombinacija kako ne bih bila uvijek u jednom te istom, potom praksa kaže da se onda, malo po malo, mijenjaju kombinacije jer današnja pohvala je bila lijepa i ugodna mojoj duši, ali duša traga za još većom i drugačijom, te nekad naredni put dodam neku traku, neki eyeliner, nekad neki i šešir, čipku, biser, a uskoro i ispupčene usne, kroz koji dan i podignute obrve sa onim ženskim specifičnim pogledom, zovu ga fatalnim.

Najmanje je onih nekih usputnih spontanih fotografija druženja ili slično, mada i za njih važi isto.

Isti slučaj je i sa snimanjem videa.

 

U najboljem slijedu se dogodi opisano u prethodno opisanom.

A u najgorem, a teško nam je što ih ima, pretvorim se u influesnera koji više ne može ostati u granicama dozvoljenog, jer mora pratiti tržišnu notu i medijski oblikovane trenutne trendove, mora pristat na saradnje i mora se asimilirati u tokove.

 

Zato se događa nama, čednim ženama muslimankama, da radimo sve iste izazove, mimove i šale koje rade žene nevjernice, kao i žene koje nemaju zadrške u moralu.

 

Događa nam se da snimamo šale, te se učini da tako zapravo zasmijavamo ljude, jer je poznato da je nasmijati ljude sunnet, ali ta analogija u ovom slučaju nema dodirnih tačaka sa logikom, jer hadisi zabranjuju izmišljanje šala kao i predstavljanje sebe u nepriličnom i nedostojanstvenom stanju.

Događa se da sestre rade reelsove ne samo sa muzikom i svjetskim popularnim pjesmama nego i same pjevaju iste, kao vid reelsa. Dosta sadržaja možemo svrstati u nešto što ljudi zovu entertaimentom. A kod nas se to nekad zvalo glupiranjem (iako gruba i neprikladna riječ).

Definicija enterteimenta preuzeta iz pojašnjenja stranih riječi je: aktivnosti i radnje koje privlače pažnju određenog broja ljudi, zabavlja ih i pruža im zadovoljstvo.

 

Vjerujem da su muslimani pomislili kako ponašanjem poput drugih, pokazujemo da smo i mi normalni ljudi. Ali ono ponašanje nije normalno. Te je teško povezati dosta videa sa jednim moralnim, prizemnim, dostojanstvenim insanom, a pogotovo s vjernikom.

Kad sam instalirala TikTok da vidim o kojoj se aplikaciji radi, radi ovih stvari sam danima bila u nevjerici, brigama i pitala sam se ima li ikakvog smisla sve što se toliko godina radilo da vjernici izgrade.

 

Lično sam nekad davno ponekad postavila poneku sliku s leđa, sa strane ili slično, nekad iz Poslanikove džamije, jednu, sjećam se, sa pustinjskih predijela. Razumijem potrebu za fotografijom i pohvalom, pogotovo u mladosti gdje i hormoni i trendovi jednostavno zovu tome.

Kasnije se zapitam, šta će mi to i kad dođem do zaključka šta me ponukalo, duboko sa sobom, postidim se.

Zapitam se koliko je to u suprotnosti sa riječi hidžab (zastor) i zamislim da li bih tako stala na nekom semaforu ili trgu pa se okrenula desno i lijevo da me prisutni odmjere, pogotovo ako se sebi u tom zdanju dopadam, i kad shvatim da ne bih, shvatim i da je internet mjesto za smisao mog hidžaba gore i izloženije mjesto od tog semafora ili trga.

 

Slika žene, snimak žene nikako nisu kompatibilne sa skrivanjem i zastorom – što je hidžab.

No, ova misao koliko slikanje zapravo mijenja standarde hidžaba i svijest o hidžabu je nešto u što sam uvjerena, jer sam na društvenim mrežama vidjela navedeni slijed, gotovo u pravilu ide navedenim principom.

Puno je lakše održati hidžab ispravnim da ispunjava uvjete ibadeta (a ni radi čega drugog ga ne treba nositi) ukoliko se ne prikazujemo nikome.

Svakako, svako ima potpuno i legitimno građansko pravo činiti šta želi, jedino treba znati da to nije legitimno po šerijatu – vjerozakoniku jednog vjernika, stoga i govorimo o ovome.