Kako je ateista i mrzitelj islama primio islam

Roditelji su me odgajali kao ateistu, iako si oni vaspitavani kao hrišćani. Morali su ići svake sedmice u crkvu, a mrzili su svaki minut proveden tamo. Čim smo se rodili, usadili su nam u glavi: “Kad umreš, to je to, nema života nakon smrti, nema Boga, to su sve gluposti.”  U osnovi, moja priča počinje na prvoj godini fakulteta. Imao sam godinu punu problema, roditelji su mi se razveli, imao sam dvije saobraćajne nesreće u razmaku od nedelju dana, i takođe, prijatelj mi je preminuo. Mislim da me je ta godina podstakla da postavim sebi neka pitanja: “Zašto sam ovdje? Koji je smisao života? Zašto se ustajem ujutru? Zašto se uopšte trudim? Zašto jednostavno samo ne sjednem i gledam TV?”  Počeo sam da postavljam pitanja o svrsi života, i to me podstaklo da krenem i sa vjerskim pitanjima. 

Prirodno, kao australijanac, prvo sam istraživao hrišćanstvo, imao sam par prijatelja hrišćana, i sjećam se da sam posjetio hrišćanski kamp. Svi su govorili kako me Bog voli, a ja sam razmišljao: “Bog me voli?! Moj pas je umro!” Nastavio sam da istražujem hrišćanstvo, i prešao sam različite pravce u hrišćanstvu: katoličanstvo, anglikizam, baptistička crkva, gledao o sveštenicima, pastorima… I svaki put kad bih otišao tamo i postavljao pitanja, primjetio sam da oni nikad ne uzmu Bibliju i kažu: “Ovo je odgovor”, već bi odgovarali na osnovu svojih mišljenja. Počeo sam da shvatam da ima mnogo interpretacija hrišćanstva, i mnogo ljudi bi imalo neko svoje tumačenje. Jedan sveštenik iz jedne crkve bi vjerovao u određeni aspekt hrišćanstva, dok bi drugi zastupao nešto sasvim drugo. Tako da sam počeo da razmišljam: Biblija je jedan tekst, ali ima toliko različitih tumačenja, i to je bilo zbunjujuće. 

U to vrijeme sam radio na benzinskoj pumpi, a jedan od mojih kolega je bio hindus. U to vrijeme sam bio veoma radoznao, pa bih mu postavljao razna pitanja o njihovim bogovima, pa ni ovo nisam mogao da shvatim. Počeo sam da istražujem dalje. Imao sam prijatelja koji je mormon. Ovaj pravac mi je zapravo bio najprivlačniji, od svih pokreta unutar hrišćanstva. Crkva svetaca poslednjih dana. Oni su bili prilično striktni, ne piju alkohol, ne piju kofein. Ali opet, falilo je nešto da bih prihvatio ovu religiju. I shvatio sam da mi nije dovoljna vjera, htio sam dokaz. 

Takođe sam istraživao i judaizam, a na kraju je došao i budizam, i mislio sam da je ovo religija koju ću najvjerovatnije izabrati, djelovalo mi je sjajno. Djelovali su da žive u skladu sa svijetom i to me je jako privuklo. Ali posle sam uvidio da to nije religija Boga, to je samo fin način života. 

Jedan od mojih bliskih prijatelja, koji je hrišćanin, me je pitao koje sam sve religije istraživao. Pa sam krenuo da nabrajam, a on će: “Šta je sa islamom?” “Islam? Oni su teroristi! Neću to da istraćujem, jesi li lud? Zašto bih uopšte pogledao u njihovu religiju?” Ali, nedugo zatim, uhvatio sam sebe kako jednog dana ulazim u džamiju. Ušao sam pravo unutra, sa cipelima, ravno preko serdžada. Tu je bio jedan brat koji je klanjao, otišao sam tačno ispred njega. Kada je išao na sedždu, možda sam mu i stao na glavu. Subhanallah, nisam imao predstave šta radim. Pogledao sam okolo, i vidio jednog brata, koji je krenuo prema meni, i mislio sam: “Danas ima da umrem, ovo je poslednji dan mog života. Ja sam mrtav čovjek.” Išao je ka meni kao da upravo dolazi iz pustinje: duga abaja, dugačka brada, ali prve riječi koje je rekao: “Zdravo prijatelju, kako si?” Bio sam veoma iznenađen zbog njegove dobrošlice, pričao je sa mnom tako ljubazno, zbog čega sam mu veoma zahvalan, jer sam bio siguran da sam ga dan prije vidio u vijestima kako otima avion. Ova braća su mi pravila čaj, morao sam da idem u toalet svakih 5 minuta. Samo su dosipali čaj ispred mene i nudili mi kolače. Nikad nisam vidio tako nešto. I mislim da sam u neku ruku nastavio da se vraćam tako zbog kolača, ali takođe i zbog religije. 

Dok sam sjedao tamo sa tom braćom, počeo sam da postavljam pitanja. Ista pitanja koja sam postavljao sveštenicima, pastorima, mojim prijateljima. Stvar koja me je najviše dotakla je to što kada bih postavio pitanje, oni ne bi tek tako odgovorili. Uzeli bi Kur’an i rekli bi: “Pročitaj ovo” i tu je bio odgovor. Svaki put tako. Postavljao sam i teška, standardna pitanja: “Zašto žene moraju da nose hidžab? Zašto ja mogu da imam četiri žene, a ona ne može da ima četiri muža?” Htio sam da znam sva ta teška pitanja, prva koja pitaš kada naiđeš na islam. Oni su nastavili da mi odgovaraju sa Kur’anom, a ne po njihovom mišljenju. I to je počelo da me frustrira. Rekao sam jednom od braće, a u to vrijeme išao sam tamo već nekoliko sedmica: “Koje je tvoje mišljenje o ovoj stvari? Zašto ne daš svoje mišljenje?” On se okrenuo i rekao: “Zašto da imam svoje mišljenje kada je ovo božija riječ?” Sjećam se da me je to baš pogodilo. Pa sam ih pitao da li mogu da uzmem Kur’an. Ponio sam ga kući i počeo da čitam. Ono što sam otkrio dok sam čitao, jeste da nije bilo kao da čitam neku priču, već kao da mi neko daje uputstva, smjernice.

Jedne noći, odlučio sam da stvarno pokušam, i da napravim neku duhovnu atmosferu. Upalio sam svijeću, otvorio prozor, raširio zavjese. Pokušao sam da stvorim pravi duhovni osjećaj. Sjedao sam i razmišljao: “To je to. Ovo je ta noć!” Istraživao sam sve duhovne dokaze, sve naučne dokaze, o činjenici da su planine poput klinova, o razvoju embriona u ženi… Sve ove nevjerovatne dokaze, ali mi je i dalje trebao još jedan mali podsticaj. Bilo je kao da stojim na rubu litice, bio sam spreman da skočim, samo mi je bilo potrebno da me neko gurne. Sjedao sam tako, bilo je veoma tiho. Čitao sam Kur’an. Stao sam. Rekao sam: “Allahu, ovo je moj trenutak. Ovo je vrijeme da uskočim u islam. Sve što mi je potrebno je znak.  Samo mali znak. Ništa veliko. Možda jednu munju. Nešto malo, malo za tebe. Ti si stvorio Zemlju, hajde!”

Sjedio sam tako. Čekao sam da svijeća bukne 4 metra visoko, kao u filmovima. I rekao sam: “Okej, kreni!”I ništa. Apsolutno ništa se nije desilo. Bio sam prilično razočaran, da budem iskren. Sjedao sam tako i rekao: “Allahu, ovo je tvoja šansa! Ovdje sam, ne idem nigdje. Daću ti još jednu šansu, možda si zauzet. Dan je, mnogo stvari se dešava vani.” Pa sam rekao: “Okej, kreni!” I subhanallah, aspolutno ništa se nije desilo. Nisam mogao da kažem ni: “O, to je bilo to, taj zvuk u zidu, to je bilo to!” Apsolutno ništa se nije desilo. Bio sam veoma razočaran. Sjedao sam i razmišljao: “Ovo je bila moja poslednja opcija – islam.” i nisam pronašao istinu. 

Uzeo sam nazad Kur’an, i otvorio tamo gdje sam stao sa čitanjem. Sledeći ajet, na sledećoj strani bio je: “Za one koji traže dokaze, zar vam nismo već pokazali dovoljno? Pogledajte oko sebe. Pogledajte zvijezde, pogledajte Sunce, pogledajte vodu. Ovo su dokazi za ljude koji imaju pameti.” Zabacio sam glavu, pravio sam se da sam zaspao. Toliko sam bio uplašen. Nisam mogao da vjerujem koliko sam bio arogantan sa svojim znakom, kad su svi dokazi ispred mene svo vrijeme. Činjenica da imamo ovakav svijet, ovakva stvorenja, ovo su sve znaci za nas. 

Sutradan sam odlučio: “To je to, postajem musliman.” Istraživao sam islam oko 6 mjeseci, pa sam otišao u džamiju da izgovorim šehadet. Bilo je to prije jacije. Ušao sam i nisam mogao da vjerujem, u džamiji je bilo oko 1 000 ljudi. Pomislio sam: “Subhanallah, pogledaj ovu religiju, pogledaj kako su jaki!” A zapravo je to bila prva noć Ramazana. 

Sjedao sam tamo i bio sam jako nervozan, moram da priznam. Ustao sam i jedan brat mi je rekao šta treba da kažem, Čim sam krenuo da izgovaram te riječi, sav strah je nestao. 0sjećao sam kao da je postojao tuš u mojoj glavi, i neko je tad odvrnuo hladnu slavinu. Osjećao sam se kao potpuno očišćen. Svi su počeli da me ljube i grle. Nikad me toliko muškaraca nije poljubilo u životu. Ali bio je to divan dan, moram priznati. Tog dana sam imao toliko braće. 

Od tada, nikad nisam gledao unazad. Moja porodica je u početku bila zabrinuta, da ću biti čudan prema njima, da ću uzeti kalašnjikov i granate. Ali su ubrzo shvatili da me je ova religija zapravo učinila boljom osobom. Prije islama, imao sam Metallica majice, martinke boje višnje, bio sam šokantan. Mislio sam da izgledam dobro, ali bio sam užasan. Moji roditelji su bili prvi koji su mi rekli da sam se promijenio na bolje, što me zaista zapanjilo. Moj otac me skoro pitao za Kur’an, zbog čega sam bio baš srećan, uvijek sam mislio da će on biti najteži čovjek za saradnju.  Rekli su mi: “Otkako si postao musliman, postao si bolja osoba. Sada si pouzdaniji, mogu da računam na tebe da dođeš i pokupiš me ako mi se auto pokvari.”

Tekst je skinut sa ovog video klipa: