Ovo pitanje se nerijetko može čuti kao vid prigovora Allahovoj kosmičko-šerijatskoj odredbi i zasniva se na neispravnim stubovima i neispravnom utemeljenju.

 

1. Prvi stub na kojem je ovaj prigovor zasnovan jeste apriori – svjesno ili nesvjesno – lijepo mišljenje o čovjeku kao nevinašcetu koje iskreno traži istinu i objektivno sagleda stvari i opet mu nijedna opcija ne prevagne.

 

2. Drugi stub, kojeg prvi sadrži u sebi, jeste mišljenje da dokazi temeljnih životnih istina koje se tiču iskonskih pitanja čovjeka o svrsi bivstvovanja, ko mu je Stvoritelj, zatim odakle smo i kuda idemo, zatim kako ispravno živjeti dok smo na ovom svijetu, koji je ispravan svjetonazor itd., nisu jasni kao Sunce u po bijela dana, već objektivno sagledavanje činjenica nužno vodi izjednačenim opcijama čiji odabir je subjektivna stvar svakog pojedinca.

 

3. Temelj na kojem su prethodna dva stuba zasnovana jeste ružno mišljenje o Svevišnjem Stvoritelju jer je toliko zamutio istinu i pustio ljude da lutaju i hiljadama godina tumaraju bez da kategorički spoznaju temeljne životne istine i razdvoje je od zablude. I to ne samo da su prosječni ljudi nesposobni spoznati istinu, nego i najumniji ljudi tokom hiljada godina nisu sposobni objektivno kategorički spoznati temeljne istine i razilaze se po tim pitanjima na hiljade pravaca.

 

4. Ako tome dodamo i Božiju prijetnju vječnom kaznom za one koji nisu slijedili istinu, onda ružno mišljenje o Stvoritelju i Njegovoj Objavi koja nas o tome obavještava poprima posebno ekstremnu dimenziju.

 

5. Sve navedeno je izgrađeno na nepoznavanju Stvoritelja i Njegovog apsolutnog savršenstva koje nužno iziskuje da On upućuje a ne odvodi u zabludu, savršenstva koje nužno iziskuje da On istinu učini jasnom svakom iskrenom i objektivnom tragaocu za njom, dostupnom i najobičnijem čovjeku i svakom ko je iskreno traži, savršenstva koje iziskuje da ta istina bude toliko dostupna da njeno odbijanje ne biva osim zbog čovjekovog zuluma prema samom sebi i zaprljanosti njegove duše.

 

S obzirom na to da je Božije savršenstvo temelj svakog postojanja i temelj svakog smisla, i da je temelj samog našeg povjerenja u temelje izvora percepcije i razumske askiome, potpuno je antiracionalno prigovori mu razumom ili bilo čime, naprotiv, razum nužno iziskuje upravo suprotno od onog što navedosmo u navedenih pet tačaka. Pored toga što razum nužno iziskuje, i činjenično stanje u stvarnosti jeste upravo tako, tj. da je Allah Uzvišeni:

1. Apsolutno Savršeni, u šta spada da je Allah Onaj Ko upućuje na pravi put svakog ko iole to zaslužuje, svakog čiji zulum prema samom sebi ili drugima nije dostigao stepen koji – po apsolutnoj pravdi – sprečava da takav bude upućen i na kraju ne propadne njegov trud u potrazi za istinom i/ili radu po njoj. Upravo je Svevišnji Taj Koji najbolje poznaje ljude i Koji najbolje poznaje ko je taj ko je iole zaslužio uputu a ko je taj čiji je zulum toliki da nije nikako zaslužio uputu. U tom smislu i kaže Uzvišeni i Svojoj posljednjoj Objavi:

ﵟوَلَوۡ عَلِمَ ٱللَّهُ فِيهِمۡ خَيۡرٗا ‌لَّأَسۡمَعَهُمۡۖ ﵞ [الأنفال: 23]

 

2. Ako se navedeno ima u obzir, onda je antiracionalno reći: „Kako tolika kazna samo zato što neko nije bio ubijeđen?“, ili neki drugi grijeh, kufr ili širk, već ono što sam razum iziskuje je da se kaže: „Kako je samo težak taj grijeh kad je apsolutno Pravedni i Mudri za njega odredio toliku kaznu!“ Težina kazne ukazuje na veličinu grijeha jer je nju odredio apsolutno Savršeni, a obrtanje ovog redoslijeda iziskuje poništenje samog razuma. Ono što naš razum nužno spoznaje jeste da je pravda lijepa a nepravda ružna, da je uopšte dobro lijepo a zlo ružno, kao što može spoznati i priličan broj zlih i dobrih djela, ali preciziranje toga koliko je neko zlo teško i kakvu kaznu iziskuje – to se zasniva na Objavi. Sam razum nužno iziskuje to da Savršeni Stvoritelj najbolje zna detaljno šta je dobro a šta zlo, kao i stepene težine nekog zla, kao i to kakvu kaznu iziskuje svaki od tih stepeni, tako da je nesuvislo prigovarati Mu išta vezano za kakvoću i težinu tih kazni, bilo da je u pitanju privremena ili vječna. Jedini racionalni pristup tome jeste da čovjek kaže: „Kako je samo težak taj grijeh kad je apsolutno Pravedni i Mudri za njega odredio toliku kaznu!“

3. Lijepo mišljenje o Allahu i nužno obožavanje Njega Svevišnjeg je vrhunac mudrosti i razuma. Uzvišeni Allah je istinu o temeljnim životnim pitanjima, istinu o Svojoj Objavi i njenim postulatima, učinio jasnom, toliko jasnom da je ne odbija do kraja života nakon što u nju ima uvid osim teški nepravednik. Zbog te činjenice su islamski učenjaci različitih teoloških pravaca (i Ehlu Sunnet i drugi) proglasili nevjernicima one koji smatraju da nevjernik ima ispirke nakon uvida u istinu da bude nevjernik ako je dao sve od sebe da je spozna ali ipak nije ubijeđen. Dakle nevjernik je i taj što nije ubijeđen i onaj ko smatra da takav ima opravdanja kod Allaha. S druge strane, namjerno kažemo „nakon uvida u nju“, jer je moguće da neko nije imao uvida u istinu poput ehlul-fetra, tj. onih koji su živjeli u vremenima između poslanika kada je istina bila zagubljena, ili onih koji žive u današnjem vremenu ali do njih istina i njeni dokazi nisu doprli. Ako umru nakon iskrene potrage za istinom, Allah će ih iskušati na Sudnjem danu. I ovo se odnosi na spoznaju Božije vjere, a što se tiče spoznaje samog postojanja Boga, Stvoritelja, Jedinog obožavanog, u tome nema opravdanje niko, a upravo takve su mnogi oni koji se pripisuju islamu „opravdali“ i molili Allaha da ih uvede u Džennet, bilo da je to Stiven Hoking ili neki drugi nevjernik koji je cijelog života „tragao za istinom“, pa iako su Allahovi dokazi svuda oko njega on ipak nije bio ubijeđen u Boga. Da Allah sačuva ružnog mišljenja o Njemu Uzvišenom, kojeg mnogi imaju jer su čovjeka uzdigli na nivo koji mu ne pripada.

 

4. Dakle, dokazi temeljnih životnih istina koje se tiču iskonskih pitanja čovjeka o svrsi bivstvovanja, ko mu je Stvoritelj, zatim odakle smo i kuda idemo, zatim kako ispravno živjeti dok smo na ovom svijetu, koji je ispravan svjetonazor itd., jesu jasni kao Sunce u po bijela dana, i objektivno sagledavanje činjenica nužno vodi spoznaji i slijeđenju istine.

 

5. Onaj ko ne spozna istinu o tome ko mu je Bog, ko mu je poslanik, koja je Božija vjera, ili je spozna ali je ne slijedi je od najvećih zulumćara na svijetu, i to može biti iz više razloga:

– Zato što mu je srce toliko zaprljano zbog grijeha ili vezanosti za neko stvorenje koja dostiže stepen obožavanja da mu je Allah zapečatio srce tako da istinu ne vidi istinom i da mu njeni dokazi samo nevjerstvo povećavaju. O ovome ima puno ajeta, poput:

ﵟ‌كَلَّاۖ ‌بَلۡۜ ‌رَانَ عَلَىٰ قُلُوبِهِم مَّا كَانُواْ يَكۡسِبُونَ ١٤ﵞ [المطففين: 14]

A nije tako! Ono što su radili prekrilo je srca njihova!

i

ﵟأَفَرَءَيۡتَ مَنِ ٱتَّخَذَ إِلَٰهَهُۥ ‌هَوَىٰهُ وَأَضَلَّهُ ٱللَّهُ عَلَىٰ عِلۡمٖ وَخَتَمَ عَلَىٰ سَمۡعِهِۦ وَقَلۡبِهِۦ وَجَعَلَ عَلَىٰ بَصَرِهِۦ غِشَٰوَةٗ فَمَن يَهۡدِيهِ مِنۢ بَعۡدِ ٱللَّهِۚ أَفَلَا تَذَكَّرُون. [الجاثية: 23]

ﵟأُوْلَٰٓئِكَ ٱلَّذِينَ ‌طَبَعَ ‌ٱللَّهُ عَلَىٰ قُلُوبِهِمۡ وَٱتَّبَعُوٓاْ أَهۡوَآءَهُمۡ ﵞ [محمد: 16]

– Zato što je veoma ohol ili samoljubiv, bilo da je toga svjestan ili ne. Uzvišeni kaže:

ﵟكَذَٰلِكَ ‌يَطۡبَعُ ‌ٱللَّهُ عَلَىٰ كُلِّ قَلۡبِ مُتَكَبِّرٖ جَبَّارٖ ﵞ [غافر: 35]

i

ﵟ‌سَأَصۡرِفُ عَنۡ ءَايَٰتِيَ ٱلَّذِينَ يَتَكَبَّرُونَ فِي ٱلۡأَرۡضِ بِغَيۡرِ ٱلۡحَقِّ وَإِن يَرَوۡاْ كُلَّ ءَايَةٖ لَّا يُؤۡمِنُواْ بِهَا وَإِن يَرَوۡاْ سَبِيلَ ٱلرُّشۡدِ لَا يَتَّخِذُوهُ سَبِيلٗا وَإِن يَرَوۡاْ سَبِيلَ ٱلۡغَيِّ يَتَّخِذُوهُ سَبِيلٗاۚ ﵞ [الأعراف: 146]

– Zato što je prskosnik i jednostavno ne želi istinu, poput Iblisa i njemu sličnih. Na takve se odnosi ajet:

ﵟإِنَّ ٱلَّذِينَ كَفَرُواْ سَوَآءٌ عَلَيۡهِمۡ ءَأَنذَرۡتَهُمۡ أَمۡ لَمۡ تُنذِرۡهُمۡ لَا يُؤۡمِنُونَ ٦ خَتَمَ ٱللَّهُ عَلَىٰ قُلُوبِهِمۡ وَعَلَىٰ سَمۡعِهِمۡۖ وَعَلَىٰٓ أَبۡصَٰرِهِمۡ غِشَٰوَةٞۖ وَلَهُمۡ عَذَابٌ عَظِيمٞ ٧ﵞ [البقرة: 6-7]