Kako odgojiti dijete? (Treći dio)

Imati vremena za sve samo ne za dijete, nije odgovorno roditeljstvo. Dijete nije teret, dijete nije krivo ni za šta što se dešava nama ili nam se desilo pa da ga držimo kao prvu metu na kojoj ćemo iskaliti naše neraspoloženje, loše započet dan, ili probleme iz prošlosti. Dijete je emanet i blagodat, i za odgoj djeteta ćemo imati nagradu na oba svijeta od Milostivog ukoliko taj emanet dostojno iznesemo.

1. Roditelji trebaju posložiti prioritete. Nakon obaveza prema Gospodaru i prema nama samima- na red odmah dolaze djeca. Roditelji trebaju imati vrijeme za djecu, vrijeme koje će biti ispunjeno i aktivno, truditi se da budu kreativni, vedri (ma kakav im dan bio) i da unose što više pozitivnosti u djetetov um i u njegovu ličnost.
2. Dijete treba da se osjeća voljeno i željeno, i da zaista tako bude. Ma koliko nam u određenim momentima bilo teško nositi se sa emanetom djeteta/djece- moramo imati na umu da su djeca san nekih ljudi kojima je Allah tu blagodat uskratio iz Svoje mudrosti. Konstantna mrzovoljnost prema našoj djeci može biti i nezahvalnost na Allahovim blagodatima.
3. Mobitel nije rješenje, niti je alternativa, niti može biti odgajatelj djeci. Bilo bi najbolje kada ga djeca u najranijem periodu života ne bi nikako koristila, a i kasnije u granicama umjerenosti (što manje- to bolje). Međutim, ako i koriste, onda to vrijeme mora da bude svedeno na minimum i da sadržaj koji koriste (gledaju) bude edukativan i koristan za oblikovanje njihove ličnosti.

Ogromne su posljedice nekontrolisanog korištenja mobilnih telefona i ovisnosti o igricama. Zaista, takva djeca su veoma često izgubljena, demotivisana, depresivna a nerijetko i agresivna. Postoji bojazan da će djeca- ukoliko roditelji na vrijeme ne uoče opasnost koja vreba- izrasti u osobe bez cilja, osobe koje preziru nauku i knjigu, prirodu, putovanja i realan život. A čemu bi se Ummet najboljeg Poslanika mogao nadati uz takve buduće generacije?

4. Roditelji ne smiju zapostavljati emocionalnu i fizičku bliskost sa svojom djecom. Dijete kojem roditelji ne posvećuju pažnju, zapostavljaju ga i odbacuju- nužno postaje ogorčeno, neispunjeno i mrzovoljno prema sebi i okolini. Rastužio me slučaj djeteta koje mi je reklo da je njegovo rođenje bilo najveća greška i da ono osjeća da ga niko u porodici ne voli. Takve riječi desetogodišnjeg djeteta su strašne. Posmatram ga dok to govori i razmišljam kako bi ono u nekom drugom okruženju moglo da cvjeta kao najljepša biljka. A djeca su zbilja kao biljke- onako kako ih odgajamo i ljubavlju i pažnjom zalijevamo- baš tako uspijevaju, cvjetaju, rastu…

Posmatrajte svoje dijete. Pratite da li je sa vama sretno. Ne, ne mislim da možda neće biti ponekad ljuto ili tužno ako mu ne budete u mogućnosti ispuniti neku želju. Mislim da pratite koliko se sretno smije kada je u vašem društvu, koliko je samouvjereno u društvu drugih, i koliko cijeni sebe. Ako vidite negativne znakove- to je zapravo alarm koji ukazuje na pogreške u vašem odnosu prema djetetu. Dijete i dalje nije krivo.

I ne zaboravite da su se najboljem čovjeku na Zemlji, sallallahu alejhi ve sellem, unuci penjali na leđa dok je namaz obavljao. Nije sramota biti „dijete“ sa djecom, nije sramota ako se igramo sa njima. Nije sramota zagrliti, pomilovati ili poljubiti dijete. Štaviše, Poslanik, s.a.v.s., je ukorio čovjeka koji nije pokazivao znakove milosti i ljubavi prema svojoj djeci. Takav „hladan“ odgoj nije od Sunneta.

Nastavit će se…

H.Lj.