Kako poraziti baliju?

Balija voli koride. Srbijanski turbofolk je soundtrack njegovog života. Djeca mu imaju ogromnu kolekciju CD-ova u sobi i autu, a na televizoru sa heklanjem povazdan drmaju DM i Pink. Na televiziji najradije gleda reality emisije i latinoameričke serije, dok politici nije sklon jer je izdresiran da misli da se time treba baviti neko drugi…

Balija je termin kojim Srbi i Hrvati pogrdno nazivaju Bošnjake aludirajući na njihov primitivizam i zaostalost. Ovaj je termin uvredljiv i njegovo korištenje odražava šovinizam i ultimativnu iracionalnu mržnju prema islamu i muslimanima. Decenijama je bošnjački narod sistematski i institucionalno diskriminiran, obespravljivan i maltretiran da je to moralo ostaviti posljedice po kolektivnu svijest i identitet našeg naroda. Neki su Bošnjaci također odskora usvojili ovaj termin kao žargon kojim opisuju pojedine neosviještene sunarodnjake koji, svjesno ili nesvjesno, rade protiv interesa vlastitog naroda. S obzirom na ovu novu dimenziju koju je ova riječ poprimila, trebalo bi detaljnije opisati šta ona podrazumijeva.

Balija je mentalni sklop nastao dugogodišnjim tlačenjem duha i razuma. Podrazumijevajuće stanje njegove duše jesu apatija i obamrlost. On nema ambicije. Svojevoljno pristaje da bude biće niže vrijednosti. Njegovo je dostojanstvo toliko gaženo da je postalo poput gline, prilagodljivo svakom udarcu. Razvio je podanički mentalitet kojem je važnije zadovoljiti tlačitelja nego sebe. On u tlačitelju vidi kombinaciju Chucka Norrisa i Alberta Einsteina kojoj se ne vrijedi suprotstavljati. Programiran je da sam sebe sputava i da se protivi svom napretku. Njegov je razum strpan u kutiju iz koje ne vidi ono što svi imaju, a on nema.

Balija se može zvati Hilmo, Remzija, Bajro ili Ibrahim. Poprilično je nepismen i neobrazovan. On je navikao da su drugi doktori, nastavnici i direktori, a on težāk, nadničar. Ne voli čitati, informirati se, niti voli pričati o teškim temama poput prava svoje djece, vlastite sigurnosti, vjerskih sloboda i slično. Odmah će odmahnuti rukom i ljutito prekinuti razgovor.

Njemu su najsmješniji vicevi o Muji i Fati, a omiljeni TV likovi su mu stereotipni i primitivni Bošnjaci iz hrvatskih i sarajevskih serija poput portira Šemse, Dine Mehmeda Mujkića i Fadila Opančića jer se sa njima identificira. Nimalo mu ne smeta to što se njima ponižava njegov duh i šire predrasude o njegovom narodu. Naprotiv, on uživa u tome.

Balija najviše kupuje hrvatske proizvode jer on zna da njegovo ne može biti tako dobro kao tuđe i on se odlaskom u “Konzum” osjeća dijelom nekog boljeg i ljepšeg svijeta.

Balija uvijek glasa za Željka Komšića jer on nije musliman. Voli ugoditi komšiji Srbinu tako što će opsovati ili reći nešto pogrdno o Aliji Izetbegoviću i svojim političarima. Balija inače voli psovati. I to maštovito. On ne voli svoje institucije i predstavnike. Stalno pljuje po njima bez obzira jesu li to zaslužili ili ne. Nije navikao biti dijelom kolektiva jer mu nikad nije bila pružena prilika za to.

On nikome ne zamjera genocid i klanje svojih zemljaka. Toliko je navikao na inferiornost da je više i ne osjeti. Njemu je vijest o masovnoj grobnici sa njegovim sunarodnjacima isto što i vremenska prognoza. On je za bezuvjetno pomirenje. Njegov je nagon da prezire svoje, a bude ponizan prema drugima. On je obespravljen, a da to i ne zna. Svaki pokušaj ostvarivanja osnovnih ljudskih prava svog naroda smatra nacionalizmom i ekstremizmom koji narušava imaginarne dobrosusjedske odnose zamišljene u njegovoj glavi.

Balija ne voli plaho džamiju i hodže, a najviše mrzi “vehabije” jer je na televiziji čuo da je to isto što i četnici. Kažu, od njih su gore samo one selefije. Po njemu, muslimanu je veći haram pustiti bradu ili muslimanki staviti hidžab nego ne klanjati. Inače, on nema ni trunke kritičke svijesti i vjeruje svemu što pročita u novinama ili čuje na televiziji.

Zbog permanentnog ubijanja njegove duhovnosti i intelekta, iz njega su progovorile najniže strasti i porivi. Njegov ultimativni cilj u životu je dobra fasada na kući i skupa ograda, a emotivni vrhunac dernek uz kolo, okretanje jagnjeta i nekoliko gajbi piva. To je prirodno stanište njegove plitke duše.

Balija voli koride. Srbijanski turbofolk je soundtrack njegovog života. Djeca mu imaju ogromnu kolekciju CD-ova u sobi i autu, a na televizoru sa heklanjem povazdan drmaju DM i Pink. Na televiziji najradije gleda reality emisije i latinoameričke serije, dok politici nije sklon jer je izdresiran da misli da se time treba baviti neko drugi. Zato o njoj uvijek podrugljivo govori.

On u vitrini, pored ukrasne bombonjere sa ženskom slikom i servisa sa rakijom, ima fotografije djece i unučadi rastjeranih po Evropi i svijetu. Mlađi sin mu zbog porodičnog ambijenta u kojem odrasta obično jedva završi srednju školu i svoj život smatra realiziranim kupovinom auta. Kćerku odgaja televizija i ona je “cajka”, potencijalni materijal za Farmu ili ZMBT. Ima on i Kur’an u peškiru od rahmetli nane, ali on je tamo negdje iza haljina, da neko na sijelu ne pomisli da je radikal. U spavaćoj sobi iznad kreveta ima kalendar iz 1985. godine sa Titovom slikom.

Biti balija je teška i opasna bolest, ali nije neizlječiva. Ona je poput ovisnosti i liječenje će kroz generacije biti dugotrajno i bolno. Ona ne može preko noći nestati jer oni su među našim komšijama, očevima i prijateljima. Balija je naše zajedničko naslijeđe i breme nastalo historijskom nepravdom prema ovom narodu. Oni su duševni zombiji, no ipak negdje u dubini ispod silnih naslaga tuđeg pepela postoji zakopana iskra imana i dostojanstva do koje treba doći i potencijal kojeg treba iskoristiti.

Oni pripadaju ponosnom i plemenitom narodu koji je kroz hiljadugodišnju historiju dao mnoge velikane i ostavljao blistav trag. Žilavom i hrabrom narodu koji je opstao unatoč svim pogromima i genocidima. Sa balijom se treba strpljivo i mudro uhvatiti ukoštac i savladati ga. Znam da to možemo. Pitate se kako? Pa knjigom u glavu i to prvo onom iz peškira. Ne toliko njega koliko njegovu djecu. Prije toga im treba obavezno reći da skinu heklanje sa televizora jer izgleda kičasto i nakaradno…

Nermin Spahić – minber.ba