Kako se islam širio?

Islam je u desetom stoljeću bio vodeća religija, religija većine naroda na području koje pokriva više od polovice civiliziranog svijeta koji se proteže na tri kontinenta od Pireneja i Sibira u zapadnoj i sjevernoj Europi do najudaljenijeg kraja Azije, pa sve do Kine i Nove Gvineje na Istoku; od Maroka u Sjevernoj Africi do južnog vrha Afrike, pokrivajući dvije trećine afričkog kontinenta.

Jedna je od najupečatljivijih činjenica ljudske povijesti da se širenje islama na tako ogromnom području dogodilo u roku od tri stoljeća. Najupečatljivije od svega, u roku od pola stoljeća nakon Hidžre Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, islam je već osvojio cijelu sjevernu Afriku od Egipta do Maroka, sve bliskoistočne zemlje od Jemena do Kavkaske i od Egipta do srednje Azije (područje koje odgovara približno današnjem Uzbekistanu i jugozapadnom Kazahstanu).

„Islam se širio sabljom“

Većina zapadnih pisaca, posebno pod utjecajem Crkve, nikada nije propustila optužiti islam za širenje silom. Uzroci ove predrasude uglavnom leže u činjenici da se širenje islama često događalo nauštrb kršćanstva. Iako je islam stoljećima dobivao brojna obraćenja od kršćanstva bez puno truda ili organiziranih misionarskih aktivnosti, kršćanstvo nikada nije uspjelo postići ni približna obraćenja od islama unatoč sofisticiranim sredstvima i mnogobrojnim dobro organiziranim misionarskim aktivnostima, a u konkurenciji s islamom uvijek je bilo u nepovoljnom položaju. To je uzrokovalo da njegovi misionari i većina orijentalista razviju kompleks u sebi prikazujući islam i uvodeći ga kao regresivnu, vulgarnu religiju divljaka. Isti stav se nažalost zadržao prema Poslaniku Muhammedu, usprkos činjenicama koje ukazuju na suprotno, zapad i dalje tvrdi kako se islam širio mačem i kako je to vjera nasilja, do te mjere da čak tu lažnu teoriju uče djecu u školama. To je više nego jasno navedeno u ispovijestima nekih pisaca Zapada.

Pa tako, prema P. Bayleu: „Muslimani, prema načelima svoje vjere, imaju obvezu upotrijebiti silu u svrhu dovođenja drugih religija u propast (što je apsolutna laž koja je kosi sa načelima islama te onime što piše u Časnoj Knjizi); ipak, unatoč tome, toleriraju druge religije već stoljećima prošlosti. Kršćanima nije naređeno da učine bilo što osim propovijedanja i uputa, ali, unatoč tome, od pamtivijeka vatrom i mačem istrijebljuju sve one koji nisu njihove vjere…„ (Bayle P., Dictionary, 1850.)

Mnogi su nastojali odgovoriti na pitanja zašto je trijumf islama bio tako brz i potpun? Zašto je toliko milijuna diljem svijeta prihvatilo religiju islama? Neki su argumentom „nasilja i mača“ pokušali objasniti prvi nadmoćni uspjeh islama. Drugi tvrde da je uzrok tome nizak moral religije i senzualmi (njihovim riječima) opis Dženneta, koji obećava hurije.

Mora postojati nešto u samoj religiji što bi objasnilo njezinu upornost, dugotrajnost i širenje, te objasnilo njezino sadašnje držanje nad tako velikim dijelom stanovnika na zemlji…Jednostavno, Islam je izazvao entuzijazam koji nikada nije nadmašen.

1. J. Arberry je istaknuo da je razlog širenja islama sam islam i njegove vjerske i moralne vrijednosti. (Aspekti islamske civilizacije, str. 12) On navodi:

„Brzina širenja islama, primjetno kroz opsežne provincije koje su bile dugo kršćanske, ključna je činjenica povijesti […] Uzvišena retorika Kur’ana, ta neponovljiva simfonija, čiji zvukovi pokreću ljude do suza i ekstaze”. (M. Pickhtal, Značenje Kur’ana, str. 7)

Arberry nastavlja:

„To i jednostavnost prenesene poruke, drži ključ misterije jedne od najvećih kataklizmi u povijesti religije. Kada su iscrpljeni svi vojni, politički i ekonomski čimbenici, vjerski impuls i dalje mora biti prepoznat kao najvitalniji i najtrajniji.“

Brockelman, koji je obično vrlo nesimpatičan, također prepoznaje i navodi vjerske vrijednosti islama kao glavni čimbenik širenja islama. (Povijest islamskih naroda, str. 37)

Rosenthal iznosi svoj stav na sljedeći način:

„Važan čimbenik za širenje islama je vjerski zakon islama (Šerijat) koji je uključiv, sveprisutan, sveobuhvatan način razmišljanja i življenja za svakog čovjeka na zemlji), te koji je osmišljen tako da pokriva apsolutno sve manifestacije života.„(Politička misao u srednjovjekovnom islamu, str. 21)

Izvor: www.islamweb.net