Kako živjeti bez namaza ?

„Uvijek sam smatrao da je žalosno što neki ljudi ne klanjaju.

To me je naročito čudilo kada su u pitanju dobri, iskreni ljudi, čiji su postupci hrabri i plemeniti, a koji, nažalost, ne obavljaju namaz.

Moja je bol prevazilazila granice duševne boli koja se osjeća u takvim prilikama i prelazila u fizičku, istinsku. Čudio sam se njihovoj smjelosti da ostavljaju namaz. Ta je njihova smjelost izazivala moje čuđenje: Kako to mogu raditi?! Kako mogu ostavljati namaz?!

Ostavljanje namaza je za mene predstavljalo iznimno težak postupak koji traži izuzetan napor u poređenju s onim što sam smatrao prirodnim, a to je obavljanje namaza…

Čudio sam se kako mogu ustajati, umivati lice, čistiti zube, doručkovati i potom se uputiti prema poslu, školi ili fakultetu ne obavivši prije toga namaz?!

Kako mogu započeti dan bez namaza?

Štaviše, kako mogu živjeti bez namaza?!

Svijet bez namaza zamišljao sam kao nepreglednu pješčanu pustinju i pitao sam se kako neko može tamo živjeti.

To je za mene bilo nepojmljivo… i iznad svega bolno.“

Veza s Uzvišenim

Ne može se poreći da određeni broj klanjača doista može, u namazu, ostvariti određenu vezu s Uzvišenim Allahom. Oni u toj komunikaciji osjećaju slast, i u namazu nalaze sklonište od životnih tegoba. U tom skloništu oni osjećaju sigurnost, duševni mir i stabilnost. Niko ne može poreći pohvaljenost ove osobine koja je skoro sasvim iščezla u današnje vrijeme.