Klanjanje istihare za drugu osobu

Kažu da u jednoj kasabi u blizini Zenice postoji nena koja klanja istihara-namaz umjesto onih koji se dvoume oko nečeg i izvijesti ih, čim preda selam, šta im je činiti. Ako to radi besplatno, nadam se da će je Allah, džellešanuhu, iako ona griješi, nagraditi za čestitu namjeru, a ako za to traži nadoknatu, onda je ona samo karika u lancu onih Bošnjaka koji izrabljuju neuke ljude i zarađuju haram-imetak. Šta sve neuki Bošnjak neće učiniti samo da on ne klanja!…

Istihara-namaz je namaz koji čovjek može klanjati samo za svoju potrebu. Šejhovi Ibn Baz, Ibn Usejmin i još neki učenjaci na stanovištu su da se istihara-namaz ne može klanjati za drugu osobu jer niko nikog ne može opunomoćiti u obavljanju namaza. Džabir, radijallahu anhu, pripovijeda: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poučavao nas je klanjanju istihara-namaz zarad svake stvari, kao što nas je poučavao kur’anskim surama. Govorio je: ‘Kad čovjek hoće nešto poduzeti, neka klanja dva dobrovoljna rekata, a zatim neka prouči sljedeću dovu: ALLĀHUMME INNÎ ESTEHÎRUKE BI ‘ILMIKE VE ESTAKDIRUKE BI KUDRETIKE VE ES’ELUKE MIN FADLIKEL-AZÎM. FE INNEKE TAKDIRU VE LĀ AKDIR. VE TA‘LEMU VE LĀ E‘ALEMU VE ENTE ‘ALLĀMUL-GUJŪB. ALLĀHUMME IN KUNTE TA‘LEMU ENNE HĀZEL-EMRE (imenovati svoju potrebu) HAJRUN LÎ FÎ DÎNÎ VE ME‘ĀŠÎ VE ‘ĀKIBETI EMRÎ FAKDIRHU LÎ VE JESSIRHU LÎ SUMME BĀRIK LÎ FIHÎ. VE IN KUNTE TA‘LEMU ENNE HĀZEL-EMRE (opet imenovati svoju potrebu) ŠERRUN LÎ FÎ DÎNÎ VE ME‘ĀŠÎ VE ‘ĀKIBETI EMRÎ FASRIFHU ‘ANNÎ VASRIFNÎ ‘ANHU VAKDIR LIJEL-HAJRE HAJSU KĀNE SUMME RADDINÎ BIHI

(Allahu, Tebe pitam za rješenje pomoću Tvog znanja, i od Tebe pomoć tražim pomoću Tvoje moći, molim Te za Tvoju veliku dobrotu, jer Ti možeš, a ja ne mogu; Ti znaš, a ja ne znam, samo Ti znaš sve tajne! Allahu, ako je u Tvom znanju ovo (imenovati svoju potrebu) dobro po vjeru moju, i život moj, i smrt moju, omogući da se dogodi, i olakšaj mi, zatim me blagoslovi tim. A ako je u Tvom znanju ovo (opet imenovati potrebu) zlo po vjeru moju, i život moj, i smrt moju, otkloni ga od mene i mene sačuvaj od njega. Učini mi u tome dobro po mene – kako god da bude, zatim me učini zadovoljnim tim!)’” (El-Buhari, 8/146)

Ova se dova, prema utemeljenijem stavu islamskih učenjaka, treba proučiti u namazu, to jest, na sjedenju poslije učenja salavata i dova koje se uče na tom namaskom ruknu. A ako se ona prouči poslije namaza, u tome nema smetnje.Istihara-namaz klanja se nakon što se čovjek posavjetuje s učenim i dobronamjernim ljudima u pogledu onog što želi poduzeti. Nakon što se obrati Sveznajućem Allahu za pomoć, čovjek neće tražiti savjet ni od koga. Istihara je, dakle, posljednje što se čini prije poduzimanja onog zbog čega je obavljena.Prema mišljenju nekih učenjaka, istihara-namaz klanja se isključivo jedanput za jednu stvar; ako se ovaj namaz ponovi više puta za jednu stvar, nema u tome smetnje.

Istihara-namaz nema poseban nijet (a nijet se, dakako, donosi srcem), te svaka dva rekata dobrovoljnog namaza mogu poslužiti kao istihara jer se u hadisu kaže: “Kad čovjek hoće nešto poduzeti, neka klanja dva dobrovoljna rekata…”
Rasprostranjeno je uvjerenje da čovjek poslije klanjanja istihara-namaza usnije san na osnovi kojeg zaključi šta mu je činiti. Ovo je pogrešno. Svevišnji Allah može čovjeku putem sna ukazati na rješenje, ali ne treba se vjerovati da je san-rješenje sastavni dio istihare.

Abdurrahman Kuduzović, prof.