Ključ Dženneta

Znaj da su riječi la ilahe illallah, riječi spasa i ključ Dženneta. Allah ih je nazvao كلمة التقوى – ‘kelimetut-takva’ (tj. riječi bogobojaznosti) i العروة الوثقى – ‘el-urvetul-vuska’ (tj. najčvršća veza). To su riječi iskrenosti, koje je Ibrahim, alejhis-selam, učinio trajnim kod svojih nasljednika. Njihov sadržaj jeste negacija božanstvenosti kod svega osim Allaha i posvećivanje obožavanja (ibadeta), u svim njegovim oblicima, Allahu, Jedinom. Uzvišeni kaže:

„A kad Ibrahim reče ocu svome i narodu svome: Nemam ja ništa s onima koje vi obožavate, osim s Onim Koji me je stvorio, jer će me On, doista, na Pravi put uputiti.“ (Zuhruf, 26)

O Jusufu, alejhis-selam, Uzvišeni kaže: „…i ispovijedam vjeru predaka svojih, Ibrahima i Ishaka i Jakuba; nama ne priliči da ikoga Allahu pridružujemo. To je Allahova milost prema nama i ostalim ljudima, ali većina ljudi nije zahvalna.“,
pa sve do riječi: „Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da obožavate samo Njega. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna.“ (Jusuf, 38&40)

Zatim, Uzvišeni kaže:

„Reci: ‘Zar da za zaštitnika uzmem nekog drugog osim Allaha, stvoritelja nebesa i Zemlje? On hrani, a Njega niko ne hrani!’“ (Al-An’am, 14),

„Reci: ‘Zar da za gospodara tražim nekog drugog osim Allaha, kad je On Gospodar svega?“ (Al-An’am, 164),

„Zašto da pored Allaha tražim drugog sudiju, kad vam On objavljuje Knjigu potanko?“ (Al-An’am, 114),

„Reci: ‘Meni je naređeno da samo Allaha obožavam i da Mu ne činim širk; Njemu ja pozivam i Njemu se vraćam.’“ (Ar-R’ad, 36)

Kur’an od svog početka do kraja govori da Allahova vjera s kojom je poslao poslanike Svoje i objavio knjige Svoje jeste posvećivanje obožavanja u svim njegovim oblicima Allahu, Jedinom, mimo svega osim Njega, i odricanje od širka i njegovih sljedbenika. وَقَاتِلُوهُمْ حَتَّىٰ لَا تَكُونَ فِتْنَةٌ – „I borite se protiv njih dok smutnja ne iščezne…“, tj. širk. Ovo nije skriveno onome ko ima imalo znanja. Ovo je značenje riječi la ilahe illallah. Nevjernici kurejšije su to znali pa mu se nisu pokorili. Kada ih je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, pozvao da izgovore la ilahe illallah, rekli su:

„Zar on da bogove svede na Boga jednog? To je, zaista, nešto veoma čudno! I oni ugledni između njih krenuše: ‘Idite i ostanite pri obožavanju vaših božanstava, ovima se, uistinu, nešto veliko hoće!’“ (Sad,5-6)

U ovom tevhidu, koji je značenje riječi la ilahe illallah, ljudi se uveliko razlikuju razumijevanjem, znanjem, vjerovanjem i praksom. Ima onih koji ih izgovaraju sa znanjem, iskrenim i čistim vjerovanjem u srcu, zadovoljavaju njena prava, rade po onome što one iziskuju od neprijateljevanja prema sljedbenicima širka Allahu i prijateljevanju prema sljedbenicima tevhida, prethodnim i potonjim, dosljedni su u tome i ne čine ono što ih poništava. Takvi su muslimani vjernici, koji svoje vjerovanje nisu pomiješali sa širkom. Izražavaju zahvalnost za blagodati kojima ih je Allah, dželle šanuhu, obasuo, iskrenošću prema Njemu i odricanjem od svake vjere koja se s tim kosi. Kao što Uzvišeni kaže:

„Doista onima koji govore: ‘Gospodar naš je Allah’, pa poslije budu ustrajni,…“
Ovdje se podrazumijeva čisto gospodstvo, a ono je da svog Stvoritelja, Vladara i Upravitelja uzmu za božanstvo mimo svega osim Njega. Ibn Džerir sa svojim lancem prenosilaca prenosi od Enesa b. Malika da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, proučio: „Doista onima koji govore: ‘Gospodar naš je Allah’, pa poslije budu ustrajni,…“, pa potom rekao: „Ljudi su ih izgovorili, pa je većina njih zanevjerovala.“

Ima i onih koji izgovaraju riječi la ilahe illallah, a ne znaju njihovo značenje negacijom i potvrdom, pa svojim djelom – pridruživanjem Allahu u božanstvenosti, potvrđuju ono na čiju negaciju ukazuje ova veličanstvena rečenica, i negiraju ono na čiju potvrdu ukazuje od njegovog izdvajanja Gospodara u božanstvenosti. On to poriče, neprijateljuje prema onome ko poziva u tevhid i njemu podučava. To je od veličine njegovog neznanja o značenju onoga što govori, što preovladava kod većine onih koji izgovaraju la ilahe illallah. Kada muvehhid kaže: Nije dozvoljeno obožavati nikoga osim Allaha, ne priziva se niko osim Allaha, ne uzda se ni u koga niti se na koga oslanja osim na Njega, i njima slične vrste ibadeta, poriču ga njihova srca i njihovi jezici.

En-Nevevi u komentaru hadisa od Sa’da (o čovjeku za kojeg je Sa’d rekao Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem,: Šta veliš za tog i tog čovjeka; ja mislim da je mu’min. On reče: ‘Ili musliman?’) veli: U njemu je dokaz za pravac sljedbenika istine u njihovom mišljenju da potvrda jezikom nije korisna osim ako se za nju veže vjerovanje srcem, za razliku od mišljenja keramija i ortodoksnih murdžija koji tvrde da je dovoljna samo potvrda jezikom. Ovu jasnu grešku odbacuje konsenzus muslimana i dokazi o nevjerstvu licemjera, a ovo je njihovo svojstvo. Kraj…

Abdurrahman b. Hasan