Ko osvane zdrav, siguran i ko ima nafake za taj dan, kao da mu je dato svo bogatstvo ovoga svijeta

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah objavio je u Kur’anu: ”Bogatstvo i sinovi su ukras u životu na ovome svijetu, a dobra djela, koja vječno ostaju, bit će od Gospodara tvoga bolje nagrađena i ono u što se čovjek može pouzdati.” (El-Kehf, 46.)

Komentatori Kur’ana složni su da se ovim ajetom sugerira da je ovaj svijet, sa svim svojim blagodatima i izazovima, prolazni ukras, prolazna blagodat i da će sve ono što čovjek stekne od tih blagodati, jednog dana sigurno nestati. Jedini kapital koji trajno ostaje i u koji se čovjek može pouzdati jesu dobra djela (el-bakijat es-salihat).

Zar naša stvarnost ne potvrđuje ovu kur’ansku istinu? Kad čovjek umre prvo što izgubi je ime. Jer, kada insan umre i kada rodbina i komšiluk saznaju za to, prvo što pitaju, nakon što dođu u kuću u kojoj se to desilo, jeste: ”Gdje je mrtvac (meit)?” Ne pitaju gdje je Mustafa, ili Hasan, ili Fatima, već pitaju: ”Gdje je mrtvac da ga okrenemo prema kibli, zatim da ga gasulimo i da mu klanjamo dženazu.”

Stoga, pažljivo pročitajmo sljedeći hadis i naučimo šta, uistinu, čovjeku treba od dunjaluka da bi bio sretan i zadovoljan. Naime, u hadisu koji je zabilježio imam Buharija u djelu Edebul-mufred, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Ko osvane zdrav, siguran i ko ima nafake onoliko koliko mu je dovoljno za taj dan, kao da je sakupio sav dunjaluk i sve njegove blagodati.”

Muhammed, s.a.v.s., putem ovoga hadisa podučava nas da su najveće dunjalučke blagodati: zdravlje, sigurnost i nafaka koja je dostatna za jedan dan, odnosno, da čovjek svaki dan posjeduje onoliko nafake koliko mu je dovoljno. Sve ono što prelazi preko toga, jesu dodatni dunjalučki ukrasi i oni kao takvi nisu neophodni.

Čovjek sasvim dobro i normalno može živjeti i funkcionirati bez velikog bogatstva i bez porodice, čak i bez poroda, ali ako oboli od teške bolesti, onda mu nije ni do čega. Bolesniku je dan, godina, a tek noć. Nikome noć nije tako duga niti se iko više raduje zori od bolesnika. Bolesnik bi dao cijeli dunjaluk samo da ozdravi i da normalno živi.

Onaj ko ovo ne vjeruje neka pita ljude koji su oboljeli od teških bolesti, kako u tom stanju gledaju na dunjaluk i šta bi za njih bilo najveće bogatsvo i najveća sreća. Istinu je rekao Muhammed, s.a.v.s.: “Većina ljudi je obmanuta u pogledu dvije blagodati: zdravlja i slobodnog vremena.” A mudri ljudi su kazali: ”Zdravlje je kruna na glavama zdravih ljudi, koju ne vide osim bolesni ljudi.”

Citirani hadis je svojevrsno upozorenje i podsticaj vjernicima da čuvaju svoje zdravlje i da ga ne upropaštavaju, da se ne bi gorko kajali onda kada im kajanje neće ništa koristiti.

Sljedeća blagodat koju je spomenuo Poslanik, s.a.v.s., jeste sigunost. Ako čovjek živi u strahu za sebe i svoju porodicu, za svoj imetak, ako se ne može slobodno kretati, raditi, školovati, ako ne može slobodno činiti ibadet, to je iskušenje koje se ne dâ riječima opisati. Oni koji su, zbog straha od dušmanske ruke i zla, morali bježati iz svojih mjesta, sa svog ognjišta i topraka, znaju dobro šta je strah, nesigurnost i neizvjesnost. Stoga bi, kao vjernici, trebali mnogo više cijeniti blagodat sigurnosti i slobode i na tome stalno Allahu zahvaljivati i moliti Ga da nam tu blagodat nikada ne uskrati.

Zatim, ako čovjek nema nafake onoliko koliko mu je potrebno za jedan dan, onda mu je stanje izuzetno teško i ponižavajuće. Oni koji nemaju dovoljno nafake za sebe i svoju djecu, a takvih je danas u našoj državi mnogo, najbolje znaju i osjećaju poniženje moljakanja i traženja od drugih i čekanja tuđe milostinje. Zbog toga nas Poslanik, s.a.v.s., i na ovaj način, podstiće da budemo zahvalni Allahu na blagodatima, da se trudimo da na halal način zaradimo svoju dunjalučku nafaku i da, ako nam je Allah podario bogatstvo, ne budemo škrti i oholi i da nipošto ne zaboravimo siromašne i potrebne ljude, a posebno komšije, ma koje vjere i nacije bili. Jer, kao što nam je Allah dao imetak, isto tako nam ga može i oduzeti u jednom trenu i učiniti da kušamo gorčinu siromaštva i neimaštine.

Međutim, sve dunjalučke blagodati, pa i one koje smo spomenuli, ne znače ništa u odnosu na Uputu, na spoznaju Istine i na dobra djela koja čovjek čini u ime Allaha.

A i dobra djela su zapravo uputa od Allaha, kao što je spoznaja Istine i Uputa, svjetlo od Allaha kojim On osvjetljava srca vjernika. To svjetlo niko od nas ne može postići i ostvariti svojim znanjem, umješnošću i trudom. Zbog toga nas naša dobra djela i naš ibadet ne smiju nipošto navesti na oholost i hvalisanje, već na poniznost, skromnost, darežljivost i konstantnu zahvalnost Allahu na svjetlu Upute i na mogućnosti činjenja dobrih djela sa kojima ćemo steći Allahovo zadovoljstvo i vječnu nagradu.

Šejhul-islam Ibn Tejmijje rekao je: “Kome Allah ne podari svjetlo Upute, mnoštvo knjiga mu neće povećati ništa osim zablude.”

Srce koje je spoznalo Allaha, koje Mu ibadet čini i kojem je glavna briga kapital koji se zove ”el-bakijat es-salihat” – trajna dobra djela, Allah je uporedio sa udubinom u zidu u kojoj se nalazi svjetiljka. Uzvišeni je objavio: ”Allah je izvor svjetlosti nebesa i Zemlje! Primjer svjetlosti Njegove je udubina u zidu u kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u kandilju, a kandilj je kao zvijezda blistava koja se užiže blagoslovljenim drvetom maslinovim, i istočnim i zapadnim, čije ulje gotovo da sija kad ga vatra ne dotakne; sama svjetlost nad svjetlošću! Allah vodi ka svjetlosti Svojoj onoga koga On hoće. Allah navodi primjer ljudima, Allah sve dobro zna.” (En-Nur, 35.)

Neki mufesiri i komentatori Kur’anakažu da maslinovo ulje ili maslinovo drvo simbolizira fitru – prirodu po kojoj je Allah ljude stvorio, a koja je sklona tevhidu, monoteizmu, a da svjetiljka simbolizira jasne ajete koje je Allah objavio preko Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Dakle, to su dva svjetla koja ispunjavaju srce vjernika: fitra i Allahova Objava, i vjernik pomoću njih hodi kroz život. Gotovo da ga sama fitra izvede na Pravi put i dovede do spoznaje Allaha (u povijesti su poznate grupice i pojedinci koji su zvali ”el-hanif“, oni koji su na osnovu svoje fitre bili monoteisti, a nisu još imali svjetiljke (Objave) koja bi zapalila kandilo u zidu njihovog srca.)

Stoga, čuvajmo svjetlo Upute, svjetlo islama, natječimo se u činjenju dobrih djela, tog trajnog kapitala u koji se sutra jedino možemo pouzdati, te se čvrsto držimo Allahovog užeta kojem nema kidanja i koje čovjeku garantira sigurnost, postojanost i sreću na oba svijeta.