Kritički osvrt na djelo “Neki primjeri Albanijeve korekcije Hadisa” – 2. dio

Općeprihvaćenost njegove ocjene hadisa

Zatim Fikret Arnaut kaže:

“Stvara se slika da su ispravni i autentični jedino oni hadisi u čije senede je on zavirivao i poslije rekao da je sahih, ili mevdu’u (tačan ili lažan). U svom naučnom radu (1) usmjeravan je tako da je iskazivao antipatije prema fikhu kroz nosioce i utemeljivače fikhskih mezheba. (2)Poznate su njegove fetve o zabrani sljeđenja bilo kojeg mezheba. (3) Posebno je skeptičan prema fikhu Ebu Hanife. (4) Govorio je za Ebu Hanifu da nije nikakav učenjak, te (5) da je operirao sa vrlo malim brojem  hadisa: “samo 17, a opet u pola njih je griješio!!![1] Dakle, (6) zaključak je: “Ebu Hanife gradi mezheb samo na 17 hadisa.” Po Albanijevoj izjavi.”[2]

Ovdje je izneseno dosta tvrdnji od strane Firketa Arnauta, međutim nije naveden ni jedan izvor koji bi mogao da te tvrdnje potkrijepi.[3]

Samim tim, ako se kritički ne bi osvrnuli ni na jednu od pomenutih tvrdnji zbog njihove nepotkrijepljenosti izvorima u kojima se može potvrditi njihova autentičnost, bili bismo sasvim u pravu i ne bi se imalo šta prigovoriti na to.

Međutim, stvar se ne završava samo na tome. Po islamu bi autor ovih navoda morao donijeti dokaz za njih, u protivnom to je samo potvora i za to će imati grijeh. Krajnje je diskutabilno da neke tvrdnje imaju bilo kakvog utemljenja, kao što je, npr., tvrdnja da je šejh Albani, rahimehullah, “govorio za Ebu Hanifu da nije nikakav učenjak.”

Zbog toga pozivamo autora te i ostalih tvrdnji ili da iznese dokaze za ono što tvrdi ili neka povuče svoje riječi. Ukoliko ne učini ni jedno ni drugo, – a iskreno se nadamo da će učiniti jednu od ove dvije stvari -, onda je taj čin dokaz protiv njega koji govori o tome da se radi o čovjeku koji želi da druge okalja iz nekog od razloga koji niti mogu biti dobri, niti šeri’atski opravdani, te samim tim on ne želi da bude od koristi islamu i muslimanima, već želi da među njih unese smutnju i nered, da nas Allah sačuva od toga.

Što se tiče tvrdnje da se stvara slika da su ispravni jedino hadisi u koje je “on zavirivao”, to je subjektivno viđenje onoga ko je to rekao.

Ne bih se složio sa tim da su ispravni samo oni hadisi u koje je “on zavirivao”, niti mi je poznato da to neko od islamskih učenjaka trvdi, ali se s pravom može reći da se islamski učenjaci u velikoj mjeri oslanjaju na njegovu verifikaciju i ocjenu hadisa. To prvenstveno zbog toga što su oni uvidjeli njegovu stručnost i znanje u toj oblasti, što se može vidjeti iz izjava koje su neki on njih dali, a koje smo ranije naveli. To mu je ujedno priznato i dodjeljivanjem nagrade “Kralj Fejsal” za njegov stručni doprinos nauci o hadisu. Mislim da to dovoljno samo za sebe govori zašto su njegovo ocjenjivanje i verfikacija hadisa općeprihvaćeni. Da li će nakon toga neko steći nekakav subjektivan sud o tome to je lična stvar pojedinca. Uostalom nikome nije zabranjeno da se posveti nauci u hadisu, te da sam vremenom bude sposoban da daje sud po pitanju hadisa i njihove vjerodostojnosti.

Nakon Albanija na redu studenti koji su studirali u S. Arabiji

Nakon što je Fikret Arnaut okrenuo svoje pero protiv šejha Albanija, rahimehullah, na red su došli i studenti koji su studirali u Saudijskoj Arabiji.

Evo šta on o njima kaže:

“Preko studenata koji su studirali u Saudijskoj Arabiji njegovo ime i njegov nauk dolazi i u naše krajeve i sredine. A sa svim tim dolazi i veliko iskušenje i belaj našim Balkanskim Muslimanima. Navika ljudi o islamskom življenju po hanefijskom mezhebu, koja ima tradiciju više od 400 godina, biva poljuljana i dovedena u sumnju. Ta se iskušenja vežu za čovjeka koga smo gore spomenuli: Muhammed Nasiruddin Albanija.”[4]

Interesanta je činjenica da je “veliko iskušenje i belaj Balkanskim Muslimanima”, dakle ne samo muslimanima bivše Jugoslavije, jer je Balkan širi pojam, došao putem studenata koji su studirali u Saudijskoj Arabiji, te da su oni bili uzrokom tog belaja.

Ne znam koliko je Fikret Arnaut upoznat sa jednom činjenicom, a to je da je velik broj tih studenata našao zaposlenje u Islamskoj zajednici u BiH i šire. Neki od njih zauzimaju i odgovorne funkcije u Islamskoj zajednici.

Dakle, da li je to preko njih došao belaj i iskušenje u Bosnu i šire na područje Balkana?[5]

Uostalom, o kakvom se belaju i iskušenju radi, Fikret Arnaut to ne navodi direktno, ali se iz rečenice koja slijedi može izvesti zaključak da se radi o navici ljudi da žive po hanefijskom mezhebu više od 400 godina koja je poljuljana i dovedena u sumnju.

Dobro bi bilo kada bi tvrdnja koju je ovdje iznio o pridržavanju hanefijskog mezheba u cjelosti bila tačna. Naime, naš narod jeste živio po islamu i pridržavao se vjere, a u skladu s tim i postupao po hanefijskom fikhu duži vremenski period, ali je problem što su se u tu “tradiciju življenja po hanefijskom mezhebu” umješali razni običaji i tradicija koja ne samo da je u suprotnosi sa hanefisjkim mezhebom, nego i sa islamom. Na neke od tih stvari ukazivali su razni naši alimi. Međutim, poseban problem nastaje nakon II svjetskog rata kada nastupa veliki preokret u pogledu vjerskog načina života i kada se velik dio muslimana odvaja od svoje vjere.

Dakle, daleko prije rata u Bosni i drugim prostorima bivše Jugoslavije, balkanske muslimane je zadesio belaj i iskušenje.

Daleko prije rata u Bosni veliki dio muslimana ne samo da je zapostavio hanefijski mezheb, nego je zapostavio ili za leđa bacio, djelimično ili u potpunosti, islam i slijeđenje njegovih propisa.

Čak ni danas se kod nas ne provodi hanefijski mezheb u cjelini, već predstavlja spoj hanefijskog mezheba, tradicije i običaja koji su se uvriježili u našem narodu.

Koliko se naši muslimani pridržavaju islama, a da ne govorimo o hanefijskom mezhebu, dovoljno nam govori činjenica da se kod nas ne sprovodi nasljedno pravo, a dijeljenje imetka nakon smrti umrlog Allah nije povjerio ni meleku, ni poslaniku, već je sam On odredio u Kur’anu ko, kada i koliko nasljeđuje!

Ko drži do tog??

Koliko našeg naroda dođe samo jedanput pred džamiju i to onda kada se na tabutu donese da mu se klanja dženaza i da se pokopa u muslimansko groblje?!

Koliko našeg naroda klanja?? Posti??

Zar Allah nije zabranio alkohol, ali ga i pored toga veliki broj muslimana konzumira, drži u svojim kućama, restoranima, kafićima itd.?![6]

Zar se kod nas ramazan umjesto učenjem Kur’an i prigodnim vazovima i predavanjima ne dočekuje muzikom i muzičkim koncertima?!

Zar se nakon svega ovoga i još dosta drugih stvari može reći da naš narod živi po hanefijskom mezhebu???

Ne, tako mi Allaha, hanefijski i bilo koji drugi mezheb su čisti od mnogih stvari koje im se pripisuju!

Ako pod napadom na hanefijski mezheb podrazumjeva to što neki govore da Allah nije svugdje, kao što je kod nas rašireno vjerovanje, nego da je iznad ‘Arša, pa dovoljan odgovor na to su riječi uvaženog alima hanefijskog mezheba Sadruddina Alijja ibn Alijja ibn Muhammeda ibn Ebi-l-‘Izza El-Hanefija koji kaže:

“Što se tiče toga da je On iznad stvorenja, pa Uzvišeni kaže: “On je moćni (upravljač) nad Svojim robovima”[7], “… boje se Gospodara svoga koji je nad njima.”[8] Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg smo ranije spomenuli, kaže: “…  ‘Arš je iznad toga, a Allah iznad svega toga.”[9]

Na drugom mjestu kaže:

“Što se tiče njegovih riječi: “On je neovisan o ‘Aršu i bilo čemu drugom”, pa Uzvišeni Allah kaže: “Allah sigurno može bez svih svjetova biti.”[10]

I kaže Uzvišeni: “Allah nije ni o kome ovisan, On je jedini hvale dostojan!”[11]

Šejh,[12] rahimehullah, je ove riječi ovde spomenuo, zbog toga kada je već spomenuo ‘Arš i Kursijj, onda je spomenuo i da je On, subhanehu, neovisan o ‘Aršu ili nečem mimo njega kako bi pojasnio da je stvorio ‘Arš da se iznad njega uzdigne, a ne iz potrebe za njim. On je to uradio iz neke mudrosti koja proizlazi iz toga.”[13]

Ako pod napadom na hanefijski mezheb podrazumijeva to što neki govore da se trebaju dizati ruke prilikom odlaska na ruku’, povratka sa njega i sl., dok se po hanefijskom mezhebu ruke ne dižu osim prilikom stupanja u namaz, slažem se da je povodom toga bilo nekih problema i nekorektnog ponašanja od strane nekih omladinaca koji su se tek povratili u islam i počeli da uče o njemu. Između ostalog naučeni su da se ruke dižu i prilikom odlaska na ruku’ i sl., te su to na grub način pokušali prenijeti drugima.

Međutim, ne možemo za to okrivaljavati neke sasvim desete osobe. Ni šejh Albani, rahimehullah, ni drugi uvaženi alimi nisu nikoga podstrekivali da prema drugom grubo postupa.[14]

Uostalom, dizanje ruku je potvrđeno u sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tako da se ne treba boriti protiv toga. Učenjaci hanefijskog mezheba smatraju da se ruke dižu samo prilikom stupanja na namaz, što treba poštovati, jer oni to nisu rekli iz svojih prohtjeva nego na osnovu znanja do kojeg su došli. Isto tako ima i drugih islamskih učenjaka koji smatraju suprotno, te i to treba poštovati, a ne boriti se protiv toga, pogotovo što onaj ko diže ruke želi da oživi sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Umjesto bespotrebne diskusije koja se stvara oko toga, trebalo bi ljudima objasniti da je dizanje ruku sunnet, pa tako čak kada bi čovjek stao na namaz i izgovorio početni tekbir, ne digavši ruke prilikom toga, već ih samo svezao, namaz bi mu bio ispravan i ne bi bio griješan.

Ali isto tako ako neko diže ruke i na drugim mjestima, kao što je odlazak na ruku i sl., ne treba praviti problem od toga.[15]

Zbog toga treba ostaviti diskusiju oko ovih stvari i objasniti ljudima da se ne trebaju prepirati oko toga da li neko diže ruke ili ne.

Da su se ove stvari pojasnile muslimanima u početku, vjerovatno bi se izbjegle mnoge poteškoće i problemi, ali izgleda da smo spremniji da krivicu prebacimo na druge, a da mi ostanemo čisti.

Zatim sama tvrdnja da se “ta iskušenja vežu za čovjeka koga smo gore spomenuli: Muhammed Nasiruddin Albanija”, je apsurdna pošto se tek u novije vrijeme (desetak godina nakon rata u Bosni) počinju prevoditi neka Albanijeva djela koja je pisao, dok većina ljudi još nije ni čula za njega, kao ni za brojne druge alime! Tako njegovo ime i nauk počinje tek sad da dolazi u naše krajeve, godinama nakon što je Fikret Arnaut napisao ove riječi!

U daljem tekstu on govori još neke stvari o studentima, ali ćemo ih izostaviti, jer mislim da je i ovo što smo dosad naveli dovoljno da ukaže na neosnovanost tvrdnji koje iznosi o njima.

Munir Zahirović

[1] Na ove i slične tvrdnje lijep odgovor je dao mr. Safet Kuduzović. Mi ćemo ovdje u potpunosti prenijeti pitanje koje je njemu upućeno i njegov odgovor na njega sa stranice www.kewser.net:

PITANJE 97:

Selam alejkum!

Da li je istina da je šejh Albani imao negativan stav prema hanefijskom mezhebu i da je govorio ružne stvari o Ebu Hanifi, tipa da je znao samo 20 hadisa napamet i slično?
Allah vas nagradio i selam alejkum.

ODGOVOR 97:

Ve alejkumus-Selam!

Neka je slavljen Uzvišeni Allah, koji u svakom vremenu šalje učenjake koji obnavljaju ljudima njihovu vjeru i čuvaju je od nakaradnih tumačenja i iskrivljivanja. Uzvišeni Gospodar je u prošlom stoljeću ovaj ummet počastio sa velikim hadiskim stručnjakom Ebu-Abdur-Rahmanom Nasiruddinom Muhammedom b. Nuhom En-Nedžatijem El-Arnautom El-Albanijem, Allah mu se smilovao i uveo ga džennetska firdevska prostranstva. Šejh Albani je imao jako korektan stav prema svim islamslim učenjacima, posebno imamima četiri pravne škole, što ne znači da nije shodno dokazima, govorio suprotno onome što su kazali neki od njih, ili pobio neko od njihovih mišljenja, kao što su činili i oni sami. To je potpuno ispravno i objektivno, ali pri tome treba govoriti po Kur’anu, Sunnetu i konsenzusu, pazeći na etiku razilaženja sa učenjacima, o čemu je šejh Albani vodio velikog računa.

Na brojnim mjestima šejh Albani kao dokaz koristi riječi imama Ebu-Hanife, nazivajući ga svakako imamom i fekihom. Kao primjer navodimo sljedeće citate iz nekih njegovih djela:
U svome djelu “El-Hadisu hudždžetun bi nefsihi” str. 79 kaže: “… tako se navode brojne izreke priznatih imama koji su strogo zabranjivali da ih neko slijepo slijedi. Kaže Ebu-Hanife -Allah mu se smilovao- : “Nije dozvoljeno nikome da se služi našim riječima prije nego sazna odakle smo ih uzeli.”
U drugom djelu Šejh Albani kaže: “Ovu stvarnost je potvrdio imam Ebu-Hanife kada je zabranio svom učeniku Ebu-Jusufu da ga slijepo slijedi, rekavši: ‘Pazi dobro o Jakube da ne pišeš sve što čujes od mene. Jer ja danas kažem ovako a sutra onako. Pa kažem sutra ovako potom se prekosutra vratim sa tog mišljenja.'” Vidjeti: “Refeul-estar” str. 28.

Kada je šejh Albani govorio o Džabiru b. Jezidu El-Džuafiju, kazao je da su njegovi hadisi potpuno ništavni, zatim je rekao: “Kaže Ebu-Hanife: Nisam vidio većeg lažova od njega” tj. Džabira b. Jezida. Vidjeti: “Difa’un anil-Hadisin-Nebevijj” str. 108. Dakle, šejh Albani ne samo da smatra Ebu-Hanifu velikim poznavaocem hadisa, već ga smatra velikim poznavaocem ravija, što je bez sumnje disciplina koja prethodi dobrom poznavanju hadisa i drugih hadiskih nauka, stoga većina učenjaka nije bila specijalizirana u ovoj oblasti.

Govoreći o nekim izrekama priznatih imama, šejh Albani kaže: “Prvi od njih je imam Ebu-Hanife En-Nuaman b. Sabit -Allah mu se smilovao- …” Vidjeti: “Sifetus-salah” str. 46.

Kada je govorio imamu Šafiji i nekim pravnim pitanjima oko kojih je imam Šafija promjenio svoje mišljenje, šejh Albani je kazao: “I to su ubrojava imamu Šafiji u njegove vrline, a razlog svemu tome je takva (bogobojaznost) i davanje prednosti ahiretu nad dunjalukom. Isto kao što je slučaj sa imamom Ebu-Hanifom kada je promjenio svoj stav po pitanju potiranja po mestvama.” Vidjeti: “El-meshu alel-dzevrebejni” str. 75.

Kada je govorio o jednom fikhskom pitanju hidžaba šejh Albani je rekao: “Ovo mišljenje zastupa većina islamskih učenjaka, kao: Ebu-Hanife, Malik, Šafija, Ahmed po jednoj verziji …” Vidjeti: “Er-redul-mufhim” str. 33.

U djelu “Hukmu tarikis-salah” str. 48. šejh kaže: “… ovo je stav većine fakiha, kao: Ebu-Hanife, Malika, Šafije …”

Zar nakon ovih epiteta: imam, fekih, učenjak, bogobojazan itd., da šejh Albani pogrdno govori o ovom velikom islamskom pravniku i tvrdi za Ebu-Hanifu da nije znao više od 20 hadisa i sl. ???!!!
Kažemo, Allahu dragi, ovo je prava potvora na Šejha i mi ti se utječemo od svih onih koji potvaraju muslimane, posebno učenjake, a posebno imame kao što je šejh Albani kome svi savremeni učenjaci svjedoče da je bio imam dvadesetog stoljeća.

Što se tiče hanefijskog mezheba, šejh Albani nije pravio razliku između mezheba, već je odabirao svoja mišljenja shodno argumentima. Tako bi ponekad odabrao hanefijsko, ponekad malikijsko, ponekad šafijsko, a ponekad hanbelijsko mišljenje. Tako je šejh npr. odabrao mišljenje Ebu-Hanife po pitanju davanja zekata na nakit, iako apsolutna većina fekiha smatra da to nije obaveza. U svakom slučaju Šejh nije imao pogrdno mišljenje ni o jednom od mezheba, to je još samo još jedna u nizu brojnih potvora na islamske učenjake, da nas Allah zaštiti od svega toga. Amin!

Es-Selamu alejkum! Odgovorio: Mr. Safet Kuduzović (15.07.2004)

[2] “Neki primjeri Albanijeve korekcije Hadisa”, str. 9-10.

[3] Ovdje sam izostavio navođenje svih tvrdnji, ali sam zato citirani tekst u kojem se nalaze te tvrdnje podvukao. Ispred svake tvrdnje sam stavio redni broj u zagradama.

[4] “Neki primjeri Albanijeve korekcije Hadisa”, str. 10.

[5] Samo da napomenemo da je u vrijeme kada je ovaj prevod izašao, a to je bilo otprilike 1994., bio jako mal broj studenata koji su studirali u Saudijskoj Arabiji.

1997. kada sam ja otišao na studij na Islamskom Univerzitetu u Medini, zatekao sam oko šest do sedam starijih studenata, uključujući među njih one koji su primljeni nakon 1994. Studenti koji su završavali do tog perioda uglavnom su se zapošljavali u IZ, kao što su npr. mr. Nusret Abdibegović, Mirsad Mahmutović i dr. Jedan manji broj studenata je studirao u Rijadu, a nije mi poznato da je prije rata u Bosni bio i jedan bosanski student u Mekki.

[6] Da sramota bude veća, neki od tih muslimana drže i vlastite pivare, te muslimanima čestitaju Bajram, ali se niko ne buni protiv toga! A zna se iz hadisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je proklet onaj ko toči alkohol, ko ga prozivodi…

Zar su oni zadovoljni da im islamski praznik čestita neko ko je proklet i ne pokušaju da ga odvrate od toga i da ga savjetuju da se ostavi tog posla, da se pokaje i povrati Allahu!

[7] Kur’an, 6:18.

[8] Kur’an, 16:50.

[9] Sadruddin Alijj ibn Alijj ibn Muhammed ibn Ebi-l-‘Izz El-Hanefi – “Šerhu-t-tahavijje fi-l-‘akideti-s-selefijje”, str. 220.

[10] Kur’an, 29:6.

[11] Kur’an, 64:6.

[12] Odnosi se na Ebu Dža’fera Et-Tahavijja autora “El-‘akidetu-t-tahavijje”.

[13] Sadruddin Alijj ibn Alijj ibn Muhammed ibn Ebi-l-‘Izz El-Hanefi – “Šerhu-t-tahavijje fi-l-‘akideti-s-selefijje”, str. 218.

[14] Tema jednog od Šejhovih, rahimehullah, predavanja snimljenih u audio formatu govori o načinu na koji treba druge pozivati i nosi naziv: “Pozivanje na blag način”.

[15] Imao sam priliku da na hadždžu razgovaram sa jednim hadžijom s prostora bivše Jugoslavije koji je bio žestoko protiv dizanja ruku, te je rekao da bi onaj ko diže ruke trebao klanjati kako većina ljudi u tom mjestu klanja. Tj. pošto većina ljudi u tom mjestu ne diže ruke, ni on to ne bi trebao raditi. Problem je u tome što se obično koriste dvostruka mjerila, tako jednu mjeru imamo za sebe, a drugu za druge.

Upitao sam ga: “Dobro, ali ti kada ideš klanjati u Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, džamiju da li dižeš ruke ili ne?”

“Ne dižem.” – odgovorio je on.

“Pa zar nisi vidio da većina ljudi diže ruke??” – upitao sam ga, ali nisam dobio odgovor na to pitanje. Jednostavno je ušutio.