Kruna na glavi vjernice

Juni je. Škola se bliži kraju. Selma je već završavala drugi razred medicinske škole. Oduvijek je bila odlična, pa se nada da će i ove godine isto tako biti. Dok je koračala ulicom u tijesnoj mini suknji, mladići su se okretali za njom dobacujući joj neke uličarske trivijalne fraze. Kad, odjednom, začu jedan poziv koji nije ličio na ostale. Navikla je da joj dobacuju nazivajući je “mačkom”, “ribom” i ko zna kojim sve izrazima. Međutim, taj izraz je čula po prvi put. Jedan mladić, koji je stajao čekajući autobus, priđe joj te reče: “Sestro, da li možemo porazgovarati malo.”

Začudila se što je ovaj neznanac naziva sestrom. Međutim, kada se malo bolje zagledala, shvatila je da je tog mladića i prije viđala, čak je stanovao blizu nje. Osjetila je u samom tom izrazu poštovanje, a i njegov glas je bio smiren, tako da mu reče: “Kako da ne”.

– “Vidiš, draga sestro, tvoj način oblačenja nije u skladu sa Islamom.
Ti si dužna da pokriješ svoje stidne dijelove tijela, jer ako budeš pokrivena, zaslužićeš Allahovu milost i uspjećeš i na ovom i na budućem svijetu.”

Ove riječi Selma je po prvi put čula. Znala je da je njena nena, rahmetli, nosila mahramu, ali njena majka ne. Čak je i sam način odijevanja naslijedila od majke.

– “Halali mi, ali moram ići, autobus mi je došao” – reče ovaj neznanac i ode.

Stajala je i zurila u autobus koji je polazio sa perona, mislila je o onome što joj je rekao ovaj neznanac. Pogledala je niza se, te je možda po prvi put obli rumenilo. Zastidila se sama sebe. Pitala se kako to da o Islamu ne zna skoro ništa. Znala je da neke njene prijateljice idu na vjeronauku, ali nju roditelji nisu na to obavezivali, govorili su da bi to bio suviše velik teret za nju i da ne bi mogla sve to stići. Dok je sjedila u autobusu vozeći se kući, stalno je natezala suknjicu kako bi se što više pokrila.

Pogleda po prisutnima, oko nje su bili sve sami Nijemci, autobus je ispunjavao žamor njemačkog jezika kojeg je Selma bolje poznavala nego svoj maternji, bosanski jezik, a nije ni čudo jer ona se rodila ovdje. Došavši kući majka je dočeka ispred kuće, sjedila je na terasi.

– Ćao mama,- reče Selma, prilazeći majci.

– Ćao, dušo, jesi li se umorila? -upita je majka.

– Pa, jesam malo. Mama, da li bih i ja mogla ići na vjeronauku? -upita Selma svoju majku.

– A zašto kćeri draga?

– Sjećaš se da sam nedavno trebala da napišem referat o islamu. Bilo me je stid što sam morala da odbijem, jer nisam ništa znala o tome, a i mnoge moje drugarice idu na vjeronauku.

– Ne znam, ako misliš da možeš sve stići, onda bujrum.

Bilo joj je neobično drago, te je odmah, isti dan, nazvala svoju drugaricu Azru da idu zajedno na vjeronauku. Azra je bila veoma iznenađena, a ujedno i obradovana zbog toga, Allah upućuje na pravi put koga on hoće.

Azra joj je napomenula da pokuša da se što pristojnije obuče, jer ipak ide na vjeronauku. Došavši tamo ugledala je mnogo djece i omladine koji su sjedili na koljenima poredani u saffove. Neobično joj se svidio taj prizor. Azra je, ušavši sa Selmom, nazvala selam, na što su svi prisutni odvratili. Obavijestila je efendiju da Selma želi da pohađa vjeronauku, ali da, nažalost, ne zna ništa o Islamu. Efendija je vrlo dobro znao za takve slučajeve i nije se tome nimalo iznenadio. Poželio joj je srdačnu dobrodošlicu i pohvalio njenu želju da uči i sazna nešto o Islamu.

Tako su počeli prvi Selmini koraci u islam. Svaki dan je saznavala nove stvari. Pored toga što je pohađala vjeronauku, stalno se družila s knjigama koje je dobivala od svog rođaka Omera i od efendije. Jednoga dana, a prošlo je već godina i po od Selminog prvog dolaska u mekteb, došao je njen rođak Omer i poklonio joj knjigu koja govori o hidžabu.

Uzela je tu knjigu i pročitala je od korice do korice. Shvatila je da je hidžab za ženu farz koji se ne može nikako ostaviti, te da će zbog nepoštivanja Allahovih propisa gorjeti u džehenemskoj vatri. U njoj se polahko počela buditi želja da i ona stavi tu krunu sebi na glavu, da bude u potpunosti pokorna svom Gospodaru koji ju je stvorio i pred kojim će račun polagati. Svoju garderobu je skoro u potpunosti bila izmijenila, više nije bilo mini suknji, šorceva, tijesnih majčica, uskih farmerica. Malo po malo na nju su djelovali savjeti koje je slušala od efendije, rođaka Omera i nekih drugarica s kojima je razgovarala o islamu. Ubrzo poslije toga dobila je od efendije jednu knjižicu, a zvala se “Pismo sestri i majci”.

Knjiga ju je strahovito dojmila. Zatvorivši knjigu, zapita se:

– Šta će biti sa mnom, kako ću sresti svog Gospodara, čime ću da se opravdavam pred njim, da li vrućinom?

Ne, neću moći, jer u džehenemu je još vrelije.

Da li modom?

Pa ta moda nije naša, mi imamo svoju modu i tradiciju. Neću moći ničim da se odbranim, pa ko će me onda zaštiti od Allaha?! Niko, ni majka ni otac mi neće moći pomoći. U njoj je želja poput lijepih mirišljavih ljetnih plodova polahko sazrijevala. U džamiju bi odlazila kadgod bi mogla. Do džamije bi došla otkrivena, a ulazeći u džamiju stavila bi mahramu na glavu.

Jednoga dana dok je namještala mahramu u abdesthani, reče samoj sebi: Dosta je bilo prikrivanja, pa dokle ću da griješim, zar ne mogu staviti ovu mahramu na glavu i nositi je s ponosom. Nije me briga šta će drugi reći, preče mi je da gledam Allahov hatur nego mišljenje ljudi.

Od danas ću stalno nositi mahramu, hoću da istinski budem predana svom Gospodaru. Čvrsto u srcu je znala da čini ispravnu stvar, iako je šejtan nastojao da je odvrati. Odlučila je biti nepokolebljiva. Znala je da će naići na bezbroj problema, počevši od svojih roditelja, rođaka, prijatelja, poznanika, svih onih koji je znaju i koji je ne znaju, ali, ipak, Allah je od svega preči, Allahu se jedinom moramo pokoravati. Istrčala je iz abdesthane da saopći Azri i ostalim drugaricama radosnu vijest.

Osjećala je kao da joj srce raste. Neka radost je ispunjavala njenu dušu. Kako li su samo Allahove riječi bile istinite: “Onome koga Allah hoće da uputi na pravi put, On učini njegova prsa prostranim..”. Svi su sa oduševljenjem dočekali taj haber, blagosiljali su je i divili se njenoj hrabrosti.

Do kuće je došla s mahramom na glavi, neki su se za njom okretali, neki su mirno prolazili ne osvrćući se na nju, a ona je ponosno koračala, nije više bilo onog tereta koji je pritiskao njene grudi, tek sada je upotpunila svoj iman. Ušla je u kuću gdje je dočeka majka.

– Ćao kćeri, kako si mi? Selma se malo namršti, te reče majci:

– Mama, od sada pa nadalje ćemo nazivati selam jedni drugima, jer je to naš islamski pozdrav.

– Ma nemoj mi reći – odvrati joj majka, -mi ne živimo u Saudijskoj Arabiji nego u Njemačkoj i dužni smo tako i da se ponašamo. Za mene ostaje isti pozdrav, ja neću ništa da mijenjam. Nego ko te tome nauči? Sigurno onaj efendija. I što će ti ta mahrama i sad na glavi, nismo u džamiji?

– Ja sam se u ime Allaha pokrila, i od sada ću mahramu da nosim na glavi, ovo je kruna imana i kruna jedne vjernice.

– To ćemo mi još vidjeti, skinućeš ti nju prije ili kasnije, misliš da će ti u školi to dozvoliti?

– Ne znam. Možda. Nastojaću da im objasnim, možda me shvate.
Na ovome se završio njihov razgovor. Njenoj majci nije bilo pravo, pitala se šta će njene prijateljice na to reći. Neće to moći tek tako da prođe.

“Evo prvog iskušenja” – govorila je Selma sama sebi, “Allah dragi zna šta me još čeka.”

A sutra je već bilo na pomolu novo iskušenje. Sutra je morala krenuti u školu i suočiti se sa svojim školskim kolegama i koleginicama, profesorima i profesoricama, suočiti se sa cijelim svijetom.

Dok je sjedila u autobusu, neki su uporno piljili u nju, jer ovaj prizor je bio nešto sasvim novo u njihovom gradu, bilo je tu i drugih muslimanki, ali ni jedna nije nosila maramu, niti je ijedna bila obučena shodno islamskim propisima. Kada je ušla u razred, svi pogledi su bili uprti u nju. Neki su mislili da je to nova moda, nekima se svidjelo, a neki su izražavali svoje negodovanje. Prišla joj je jedna Njemica, njena drugarica i reče:

– Baš ti lijepo pristaje ta mahrama, ovako si još ljepša, možda jednom i meni posudiš tu mahramu.

Poslije ovih ohrabrujućih riječi, Selma je malo odahnula, te joj reče:

– “Bilo bi to nešto prekrasno!” Mislila je kako bi bilo lijepo da i nju Allah uputi na pravi put. U razred je ušla profesorica biologije koja je veoma simpatisala Selmu, i čim spusti dnevnik, pogleda po razredu te opaziviši Selmu, zagleda se u nju. Priđe joj, te je poče ispitivati o motivima tog čina, i reče da joj marama veoma lijepo stoji, kao da je jedna sasvim nova osoba.

Mnogi u njenom razredu su shvatili taj njen vjerski motiv, pa su se zbog toga odnosili prema njoj sa jednom novom dozom poštovanja. Međutim, ne svi. Bilo je i onih koji su je mrko gledali i u sebi gunđali, ali ona se nije na to obazirala. Problemi su se nizali jedni za drugim, ali nije htjela nimalo da poklekne.

Mnogi su je poznavali u njenom gradiću, zato se vijest da hoda pokrivena raširila se veoma brzo među njenim sunarodnjacima. Međutim, reakcije su bile različite. Bilo je onih koji su je hvalili, a bilo je i onih koji su je kudili.
Jednog dana, dok je prolazila gradom, ugledala je staru poznanicu Senadu. Selma joj se obradova i nazva selam, a ova ne čekajući ni jednog momenta pljunu na nju i reče:

– Stid te bilo, što nas sramotiš?!

Selma ju je gledala ukočenog pogleda ne vjerujući da je to zaista čula svojim ušima i to od jedne muslimanke. Izvadi iz tašnice maramicu i obrisa suze sa lica. “Neka,” – reče Selma, – “Allah sve vidi.”

Sa majkom je bila u neprestanoj svađi. Majci nije ni najmanje godilo, jer su joj prijateljice stalno govorile da sada ima u kući “sveticu”, da svi o njoj pričaju, da je to sramota, da se stidi izaći sa njom u grad.

– “Misliš li ti da si time nešto bolja od ostalih djevojaka?,” – upita je majka.

– “Allah najbolje zna,” – reče mirno Selma, – “ali ja znam da sam zasigurno u pravu, a sve one koje se oblače neislamski, tako mi Allaha, one griješe. Biće pitane za to pred Allahom, a tada neće pomoći nikakav izgovor.

– “Pusti ti to kraju, niko se nije vratio s onog svijeta razbijene glave.”
– “Majko draga, ti si zaslijepljena ovim dunjalukom, zar ne vidiš kako on prolazi, eto i tvoja mladost i ljepota je prošla i šta ti sad vrijedi što si tako otkrivena i što griješiš pred Allahom”.

– Nemoj ti meni te filozofije, nego skidaj tu mahramu i da te više ne vidim u njoj”.

– ” Po cijenu mog života neću to učiniti, – reče samouvjereno Selma.

– “Vidi je, zar možeš biti nepokorna svojoj majci, ko te tome nauči?”

– Majko, dužna sam ti se pokoravati sve dok mi naređuješ dobro, a odvraćaš od zla, ovo što mi ti govoriš je zlo.

– “Il’ ćeš ti ići iz ove kuće ili ta marama, drugog načina nema,” – izdera se na nju majka. Selma zaćuta te se okrenu i ode u svoju sobu.

Oca je rijetko viđala, stalno je bio zauzet gomilanjem novca i nije imao vremena da se posveti odgoju svoje djece, nego je to prepustio svojoj supruzi. Nije imao nekog određenog stava spram Selme, mada je u dubini duše osjećao da ona ima pravo da izabere način na koji će da živi. Mislio je da će njegova žena ipak popustiti.

Međutim, da stvar bude još gora, majka joj je zabranila da ide u džamiju govoreći da ju je džamija pokvarila, jer ne ide kao ostale djevojke u diskaće, ne oblači se po posljednjem kriku mode, jer svoje slobodno vrijeme provodi ili u džamiji ili u čitanju školskog gradiva ili vjerskih knjiga, jer izbacuje alkohol iz kuće, kajala se što je dozvolila Selmi da ikako krene na vjeronauku. Vrhunac svađe je izbio kada je Selma uzela bocu šampanjca, prolila je u kanalizaciju i bacila u smeće. Majka je postala histerična zbog toga.

– “Tako ti mene hoćeš da osramotiš, a ja kupila. Rekoh kada nam kakvi gosti dođu.”

– “Nije to nikakva sramota,” – odvrati Selma – “sramota je nekoga navraćati na zlo. A šta ako ti gost zatraži drogu, bi li mu i to ponudila?”

– “Pa ne bih, jer je ona štetna.”

– “A zar alkohol nije isto tako štetan?”

– “Neće mi ništa biti od jedne ili dvije čašice.”

– “Šejtan, majko draga, ne zna mjeru. Danas ćeš popiti čašicu, a već sutra i čitavu flašu. Zar se ne sjećaš kako ste prošle godine ti i babo bili pijani za Novu godinu i zamolo niste sudar izazvali?

– “Dosta, neću više ništa da čujem. Nisi ti mene rodila, nego ja tebe. Ti ćeš mene da slušaš, a ne ja tebe.”

Selma se povuče u svoju sobu uze abdest i stade na namaz. Molila je Allaha iz dubine svog srca da uputi njene roditelje na pravi put, da im oči otvori, jer ne bi željela da ih vidi na Ahiretu kako gore u strašnoj džehenemskoj vatri.

Sutradan je bila nedjelja. Začula je na svojim vratima kucanje, njen otac je ušao kod nje i započeo s njom razgovor. Pričali su nadugo i naširoko, ali je Selmu od svega Selmu najviše začudilo kada je njen babo zatražio da mu dadne ilmihal. “El hamdulillah”, – uskliknu Selma – “Allah se odazvao mojoj dovi.”

– Nije to samo tvoja dova, dijete moje drago. I moja majka, a tvoja rahmetli nena, je molila svakog dana da me Allah uputi na pravi put. Sinoć kada sam te ugledao na namazu, podsjetila si me na nju, na moje djetinjstvo, i na sve ono što su ove godine tuđine odnijele sa sobom. Vrijeme je da se vratim sebi i svome korijenu.”

Zagrlila je oca kao nikad do tada, osjećala se tako mirno i spokojno. Allah je izveo njenog oca iz zablude, iz tmine na svjetlo. Poslije toga u njihovoj kući nije bilo alkohola. Jednu su sobu u potpunosti ispraznili i odredili je za namaz. Majka je malo gunđala zbog tih promjena, ali je i ona uvidjela koliko je ova promjena uticala na Hasana, jer je od tog momenta nastojao da bude što više u kući sa svojom porodicom. Malo po malo u njoj se gasila odbojnost prema Selminom načinu odijevanja, Selmu je čekalo još jedno iznenađenje o kojem je samo mogla sanjati. Vrativši se iz škole, majka je po običaju dočekala Selmu i kada joj je nazvala selam, ona joj veselo odvrati selamom.

– “Jesi li se umorila dušo?”, – upita je majka.

– “Nisam mnogo”, – odvrati Selma.

– “Imam nešto za tebe”, – reče joj majka i pruži joj lijepo upokovan poklon.

“Šta li je sad ovo”, pitala se Selma dok ga je otvarala. Kad ga napokon otvori, izvadi iz njega jednu prekrasnu svilenu mahramu. Pogleda u svoju majku dok su joj u očima iskrile suze, znala je dobro šta ovo znači, Allah je omekšao njeno srce, dobila je još jednog prijatelja i zaštitnika, priđe majci, te je od sveg srca zagrli.

– “Hvala ti majko na svemu, znala sam da će nam Allah pomoći i da će nam se odazvati.”

– “Ponosna sam na tebe, dijete moje,” – progovori majka grleći je, “tek sad vidim da si bila upotpunosti u pravu.

Prije neki dan je ponovo srela onog istog mladića kojeg nije vidjela od onog sudbonosnog susreta već dvije godine. Pitala se gdje je bio, a kasnije je saznala da pune dvije godine nije dolazio, jer je bio na studiranju u nekoj arapskoj zemlji. Tek sada je priznala majci šta je bio osnovni razlog njene zainteresiranosti za vjeronauku…

Priredio: Bilal Hodzić – SAFF