Krvavi ručak

Zatvori oči i zamisli sebe u sljedećem scenariju: Sjediš na prostranoj, prelijepoj, zelenoj livadi. Oko tebe lete leptiri i pjevaju ptice. Obučen si u lijepu bijelu, namirisanu odjeću. Srce ti je smireno a duša ti je vesela. Oko tebe miriše cvijeće i udišeš čist, svjež zrak. Čuješ žubor bistrog potoka u neposrednoj blizini. Međutim, scena se momentalno mijenja! Odjedanput vidiš u svom krilu, na svojoj čistoj, bijeloj odjeći kapljice krvi, koje prarastaju u male lokvice. Osjećaš toplotu krvi na svome tijelu. U svojim rukama vidiš da držiš komad mesa koji zaudara na smrt!…

Treseš se od straha i gađenja. U ustima počinješ da osjećaš neugodan ukus, a do nozdrva ti dopire neprijatan zadah. Među zubima su ti komadi živog mesa, koje žvačeš s apsolutnim gađenjem, međutim i bez obzira na to ti ga gutaš na svoje vlastito iznenađenje. Ne možeš da vjeruješ šta se dešava dok rukavom brišeš ugrušalu krv s usana i lica. Trčiš do obližnjeg potoka da se sapereš. Ne čuješ više žamor ptica, niti osjećaš miris cvijetova niti svježi zrak.

U vodi vidiš odraz svoga lica koje je potamnjelo, na krajevima usana ti curi krv, a u ruci još uvijek vidiš komad mesa za koji shvataš da je nečija ruka!!! Bacaš je daleko od sebe, i počinješ da se gušiš od povraćanja. Obuzima te ogromna količina gađenja i straha! Shvataš da si postao kanibal! Treseš se nevjerovatnom brzinom i obuzima te slabost koja te savladava te padaš u nesvijest, neposredno pored potoka. Dok si u nesvijesti, živahni talasi vode te umivaju i sapiraju ti krv s lica. Voda te rashlađuje i dolaziš sebi. Budiš se s nevjericom, dodiruješ svoje tijelo i time provjeravaš da li si živ.

Dolaziš do zaključka da je jedino logično objašnjenje da si imao noćnu moru. Nadolaze ti sjećanja nemilog događaja koji je prethodio. Ponovo osjećaš gađenje i nagon za povraćanjem, međutim suzdržavaš se kada shvatiš da tvoja odjeća nije više umrljana krvlju, niti osjećaš ukus lešine u ustima. Smiruješ se polako, kvaseći svoje lice hladnom vodom iz potoka. Šta ti se desilo? Šta je prouzrokovalo ovaj događaj? Šta te je natjeralo na takve strašne misli i vizije koje su se činile tako stvarnim.

Vraćaš se na mjesto na kojem si do prije par trenutaka sjedio. Ugledaš knjigu u travi. Ništa ti nije jasno. Saginješ se i uzimaš knjigu sa strahom, jer ne možeš da se sjetiš da si je upravo ti tu ispustio. Otvaraš knjigu na zabilježenom mjestu. I samo ti jedan redak pada u oči. „O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga –  a vama je to odvratno –  zato se bojte Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je.”

Pročitaš ga više puta, a zatim ti ponovo biva slabo, osjećaš da gubiš tlo pod nogama, te ponovo padaš u nesvijest. Budiš se satima kasnije, u svom stanu, u svom krevetu, na poznatom mjestu. Spoznaješ iznova po ko zna koji put Allahovu milost kojom te je On, Uzvišeni darivao. Shvataš ovaj događaj ne kao san, nego kao upozorenje da se kloneš velikoga grijeha, ogovaranja. Nadolazi ti svaka Allahova blagodat s kojom te je opskrbio, od zdravlja, imetka, intelekta,…Sve blagodati ne možeš ni da nabrojiš.

Najveću blagodat shvataš si dobio sa uputom u islam. Odjedanput ti se oči pune suzama, osjećaš da drhtiš od straha pred Uzvišenim Gospodarom, jer si počinio veliki grijeh, koji u sebi nosi ogromne posljedice. Pokleknuo si pod nasrtajem svog vlastitog oholog nefsa i šejtana! Dopustio si sebi da te tvoj vlastiti ego zavede, da oholost nadvlada poniznost i da sam sebe ukaljaš mesom umrloga brata svoga. Jeo si meso koje nisi smio, niti si trebao, koje ti je zabranjeno. Prepustio si kormilo šejtanu koji je jedva dočekao da upravlja s tobom i on te je ponizio na najgori mogući način.

Priznaješ Allahu svoj prijestup, kaješ se iskreno, obećavaš da ćeš ustrajati u tome da se kloneš kusanja mesa svoje umrle braće…Abdestiš se i klanjaš dva rekijata nafile i nakon toga padaš Allahu na sedždu i moliš ga plačnim glasom da ti oprosti.

Da li ova scena zvuči strašno, nerealno, izmišljeno? Bojim se da ne! Bojim se da smo apsolutno svi ‘žrtve’ samih sebe i šejtana bili i bivamo sa ovakvim i sličnim scenama u svakodnevnom životu. Učinimo sve što možemo da se odupremo ovoj nesagledivoj šejtanskoj spletki! Preispitujmo se svakodnevno, trudimo se da zavežemo sami sebi jezik i da u usta naspemo vodu, učinimo sve da se sačuvamo pred Allahom. Ne kopajmo sami sebi jamu, ne skačimo sa najviše litice u ponor propasti.

Odaberimo načine i sredstva za svoje vlastito spasenje jer mi to moramo, Allah nas je zadužio s time. Postidimo se i posramimo pred našim Veličanstvenim Gospodarom i pred Njegovom moći, zatražimo halala od svoje braće i sestara koje smo ogovorili, jer kada dođe Dan obračuna, sve će izaći na vidjelo. Hakkove jedni drugima ćemo morati predati i razriješiti mimo Allaha,…jer pitanje je, iako nam Allah Uzvišeni podari oprost za naše grijehe, da li će nam naše ‘žrtve’ halaliti???

Dok dišemo nije kasno, nemojmo dopustiti da nas pretekne smrt u našim nakanama ka poboljšanju i boljitku naših karaktera. Učinimo to za sebe i vratimo sebi ponos i šansu za bolju i ljepšu konačnicu u danu kada će samo sretnici dobiti ulaznice za džennet.

Za N-um: Selma K.