Kušnja

Uzvišeni Allah je stvorio sve što postoji. On je stvorio bogatstvo i siromaštvo kako bi iskušao ljude. Te dvije stvari jesu izvor ibadeta, griješenja, nagrade i kazne. Uzvišeni kaže: “Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru, i Nama ćete se vratiti” (El-Enbija, 35).
Ibn Abbas kaže: “Ovo je iskušenje kroz oskudicu, blagostanje, zdravlje, bolest, bogatstvo, siromaštvo, dozvoljeno i zabranjeno. Sve su to iskušenja.”

Ibn Jezid ovako tumači ovaj ajet: “Iskušavamo vas onim što volite i onim što ne volite, da bismo vidjeli kako ste strpljivi i zahvalni na onome što vam je drago i što vam je mrsko.” Kelbi veli: “U zlu – siromaštvom i nesrećama, u dobru – imetkom i porodom.”
Uzvišeni nam ovim ajetom govori da su bogatstvo i siromaštvo podloga iskušenja i ispita: “Čovjek, kada Gospodar njegov hoće da ga iskuša, pa mu počast ukaže i blagodatima ga obaspe, rekne: ‘Gospodar je moj prema meni plemenito postupio! A kad mu, da bi ga iskušao, opskrbu njegovu oskudnom učini, onda rekne: ‘Gospodar moj me je napustio!'” (El-Fedžr, 15-17).

Uzvišeni nas je iskušao počastima, blagodatima, bogatstvom, kao i oskudicom i ograničenom opskrbom. Obje situacije su iskušenje i ispit. Uzvišeni, zatim, osuđuje one koji misle da je obilna i raznovrsna nafaka plemenit postupak, a oskudica napuštanje. On kaže: “Nije tako!”, tj. nije tako kao što čovjek misli. U blagodatima ima iskušenja kao što u oskudici ima blagodati.
Ako razmislimo o riječima ovih ajeta, smisao nam se jasno očitava pred očima. Uzvišeni kaže:
“On čini da jedni druge na Zemlji smjenjujete i On vas po položaju jedne iznad drugih uzdiže da bi vas iskušao u onome što vam daje” (El-En’am, 165);

“Sve što je na Zemlji Mi smo kao ukras njoj stvorili da iskušamo ljude ko će se od njih ljepše vladati” (El-Kehf, 7).

Uzvišeni je ukrasio Zemlju i blago na njoj kako bi stavio ljude na kušnju i ispit. A i smrt i život su radi toga stvoreni, kao i nebesa i Zemlja.

Ovo su tri mjesta u Kur’anu gdje nam Uzvišeni govori da je stvorio viši i niži svijet i ono što je između njih: vijek svijeta, vijek stvorenja, sredstva za život koja su ukras zemlje, zlato, srebro, stanove, odjeće, prijevozna sredstva, njive, voćnjake, životinje, žene, djecu i dr. – sve je ovo stvoreno kao kušnja i ispit kako bi se vidjelo ko će biti najpokorniji i najzahvalniji. To su oni koji će se najljepše vladati.

Ovo je svrha stvaranja nebesa i Zemlje i cilj nagrade i kazne. Negiranje ove svrhe značilo bi da je sve postojeće stvoreno bez svrhe. Allah je od toga uzvišen i dalek. Njemu pripada istinska vlast. On kaže: “‘Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti?’ I neka je uzvišen Allah, Vladar istiniti, nema drugog boga osim Njega, Gospodara arša veličanstvenog!” (El-Mu’minun, 115-116).

On negira da je uzalud stvorio svijet, kao što negira da Mu je iko ravan, da ima suprugu ili dijete, ili bilo kakav nedostatak, poput drijemeži, sna, nemoći, potrebe, napora zbog čuvanja nebesa i Zemlje. Niko nema prava da se zauzima za nekoga bez Njegove dozvole, za razliku od onoga što vjeruju mnogobošci. Oni izuzimaju iz Njegovog znanja sitne stvari ovoga svijeta ili neke dijelove. Kao što Njegovo savršenstvo i savršenstvo Njegovih imena i osobina isključuje takvu mogućnost, isto tako je nemoguće da ljudi budu uzalud stvoreni, zapostavljeni, ostavljeni bez načela i zabrana i uputa. Ne, ljudi će biti nagrađeni za dobro i kažnjeni za zlo. Oni koji vode u stranputicu spoznat će da su na krivom putu bili. Svjedočit će da su Njegovi poslanici i vjernici bili ti koje je trebalo slijediti i vjerovati im. Ko ne vjeruje u ovo taj ne vjeruje u gospodstvo, božanstvo i apsolutnu Allahovu vlast. To je pravo nevjerovanje i bezboštvo. Tako vjernik raspravlja s čovjekom koji ne vjeruje u povratak: “Zar ne vjeruješ u Onoga Koji te je od zemlje stvorio, zatim od kapi sjemena, i najzad te potpunim čovjekom učinio?” (El-Kehf,37).

Nevjerovanje u povratak jeste nevjerovanje u Uzvišenog Gospodara:
“A ako se čudiš, pa – čudo su riječi njihove: ‘Zar ćemo, zaista, kad zemlja postanemo, biti stvoreni ponovo?’ Oni ne vjeruju u Gospodara svoga” (Er-Ra’d, 5).

Negiranje ponovnog stvaranja znači negiranje Njegove moći, znanja, mudrosti, potpune vlasti, gospodstva i božanstva. Nevjerovanje poslanicima i neslijeđenje njihove misije također podrazumijeva nevjerovanje u Allaha. Ko ne vjeruje Njegovim poslanicima i negira ponovno proživljenje taj ne vjeruje da je Allah Bog i Gospodar svjetova.

Uzvišeni je Allah, znači, stvorio bogatstvo i siromaštvo kao kušnju i ispit. Imetak nije dat samo radi uživanja u njemu. U Ahmedovom Musnedu stoji:

“Uzvišeni Allah kaže: ‘Mi smo imetak spustili kako bi se obavljao namaz i dijelio zekat. Kada bi čovjek imao punu dolinu blaga, želio bi da ima još jednu. A kada bi imao dvije, želio bi i treću. Čovjekovu utrobu može samo zemlja napuniti.'” Ahmed, 5/217.

Ovdje vidimo da je svrha imetka izvršavanje dužnosti prema Allahu, a to je namaz i dužnosti prema ljudima – zekat. Nije svrha imetka uživanje i naslađivanje, kao što se stoka naslađuje. Kada imetak pređe tu granicu ili izađe iz ova dva okvira, onda je za tog čovjeka bolje da mu zemlja ispuni utrobu. Čovjekova utroba treba biti ispunjena onime što je svrha njegovog postojanja: imanom, naukom i mudrošću. On je stvoren da spozna svoga Gospodara i Stvoritelja, da vjeruje u Njega, voli Ga i spominje. Imetak je samo sredstvo koje će mu u tome pomoći. Čovjek koji ne poznaje Allaha, Njegove naredbe, Njegovu jednoću, Njegova imena i osobine zloupotrijebio je svoju utrobu i ispunio je ljubavlju prema kratkotrajnom i odlazećem imetku, prema sakupljanju i umnožavanju blaga. Ali i pored toga, njegova utroba se nije zasitila, već je postala još siromašnija i pohlepnija, sve dok se ne ispuni zemljom od koje je stvorena. On se tada vraća materiji od koje je stvoren i on i njegov imetak. Takav čovjek nije sebe izgradio naukom i vjerovanjem koji mu donose savršenstvo, spas i sreću u životu i nakon proživljenja. Ako imetak ne koristi svome vlasniku, sigurno će mu naštetiti. Isto je i sa znanjem, vlašću i moći. Svako od ovoga šteti ukoliko ne donosi korist. To su sredstva, a ne ciljevi. Njima se postiže dobro ili zlo. Ukoliko se ne upotrijebe kao sredstva za postizanje pozitivnih i pohvaljenih ciljeva, onda će odvesti u suprotnu stranu.

Najveći dobitnici jesu oni koji ih upotrijebe za dobrobit Allahovog zadovoljstva i budućeg svijeta. Tome čovjeku ova sredstva koriste u životu i nakon proživljenja. Najveći su gubitnici oni koji ovim sredstvima nastoje postići strasti i prolazne ciljeve. Takvi su izgubili i dunjaluk i ahiret. Oni ova sredstva nisu uzeli za ciljeve, mada bi i u tom slučaju bili gubitnici. Učinili su ih svrhom za suprotne stvari od onih za koje su stvorena. To znači da su sredstva naslađivanja pretvorili u patnje i sredstva patnji.

Ibn Kajjim