Lejla sarajka

Rodila sam se i odrasla u Sarajevu, okruzena svim nacijama i vjerama koje postoje u Bosni. Bila sam dijete iz mjesanog braka, otac Hrvat, majka Srpkinja. Oni su se ozenili 1940 god. kada su hrvati i srbi ratovali jedni protiv drugih i do kraja zivota su zivjeli u slozi i ljubavi, stujuci jedno drugo. Nisu bili komunisti, a ni previse religiozni…

Vjera se svodila na slavljene vjerskih praznika i na slijedjenje pravila morala i dobrote koje svaka vjera nalaze. Nisu bili nacionalisti i mene i sestru su ucili da ne pravimo razliku medju ljudima prema vjeri ili naciji i moj je otac uvijek govorio da postoje samo dvije vrste ljudi: dobri i losi. Od malena sam bila okruzena muslimanima komsijama sa kojima su se roditelji lijepo pazili, a otac je takodje imao dosta licnih prijatelja muslimana sa kojima smo se cesto posjecivali. Kad god sam bila kod njih u kuci kao dijete, a posebno kad bih vidjela nene kako klanjaju obuzeo bi me poseban prijatan osjecaj koji nisam tada razumjela. Samo sam znala da imam neku naklonost prema ljudima koji zive islamskim nacinom zivota. Kroz srednju skolu, gimnaziju i fakultet moje su najdraze prijateljice bile muslimanke.

Ja licno sam uvijek vjerovala u postojanje Boga, ali je to vjerovanje bilo konfuzno i nije imalo nikakvu dubinu. Nisam nikad mogla razumjeti niti prihvatiti “Sveto Trojstvo”, niti bozanstvo Isusa. Kad sam izgovarala molitve (vrlo rijetko) kao”Sveta Marijo, majko bozija”, estagfirullah, to je bilo samo mehanicki, bez dubljih osjecanja. Osjecam veliku zahvalnost da me dragi Allah dz. sh. spasio od toga i uputio na pravi put. Neki dan cujem na televiziji kako jedna poznata americka pjevacica zahvaljuje nakon svog muzickog nastupa, pa izmedju ostalog kaze:” Thank you to my creator Jesus”. Dotle su oni zalutali da potpuno poistovjecuju Boga sa Isusom.

Zaista grozno i zalosno, jer mnogi ljudi zele da budu dobri vjernici, ali ih njihova crkva uci sirku. Sjecam se, dok sam bila student, mislila sam da bi najbolji muz za mene bio samo iskreni musliman-mumin, jer sam sama tezila cistoti i moralnosti. Znala sam da Islam uci ljude da drze do morala, pravednosti i duhovnog uzdizanja.Takve mlade ljude nije bilo lako naci u komunistickoj Jugoslaviji, ali sam imala srecu da sretnem jednog takvog mladica, upravo kad smo oboje bili zreli za brak.

Bila je to, kako se kaze, “ljubav na prvi pogled” i nije bilo te sile koja nas je mogla rastaviti. Moja svekrva nije bila previse sretna da joj sin ozeni “nevjernicu”, a poslije je govorila da sam joj ja najbolja snaha, jer sam ubrzo nakon udaje pocela intenzivno izucavati Islam i praktikovati vjeru u svakodnevnom zivotu. Jos u toku prvog citanja Kur’ani Kerima osjetila sam spokojstvo u dusi i sve sto sam procitala uvjeravalo me da je to pravi nacin na koji treba vjerovati. To je uklonilo konfuziju koju sam prije imala i prvi put sam osjetila da te rijeci duboko prodiru u moju dusu i da ce me zauvijek promijeniti i ucvrstiti na putu vjere u samo jednog Boga. Bilo bi mi nezamislivo ikada vise vjerovati drugacije. Moji roditelji su odmah prihvatili moga muza i njegovu porodicu i bili u vrlo bliskim odnosima.

Ipak, ja nisam sa njima dijelila detalje naseg vjerskog zivota i oni se u to nisu mijesali. Oni su to vise tolerisali nego razumjeli, jer u to vrijeme, inace, u Jugoslaviji nije niko previse ispoljavao javno svoja vjerska osjecanja i to je bila privatna stvar svakog covjeka. Tada sam radila u Sarajevu na vrlo prominentnom radnom mjestu i naravno skrivala da postim Ramazan i klanjala tajno na radnom mjestu. Samo su moje najblize prijateljice znale o tome. To su bila prilicno teska vremena za muslimane u Bosni (osamdesete godine) i mnogi, koji su na bilo koji nacin javno ispoljavali svoju vjeru su imali problema sa vlastima.To je bio jedan od razloga da smo se preselili u Ameriku krajem osamdesetih.

Ovdje u Americi ima dosta raznoga zla, ali ima i vjerske slobode kao u malo kojoj zemlji na svijetu. Moje dijete je uvijek moglo klanjati namaz u skoli u Americi i Kanadi, a vidim da cak i danas u Sarajevu djeca imaju problema da klanjaju namaz u skoli. Evo i danas, elhamdulillah, svoje islamske obaveze stavljamo na prvo mjesto, nastojimo da budemo dobar primjer ljudima oko sebe, da budemo dobri roditelji, komsije i prijatelji.

Islam me je definitivno promjenio u pozitivnom smislu. Pazim na svoje rijeci i postupke i uvijek mislim da li je islamski ispravno kad donosim neku odluku. Uzela sam ime Lejla kao sjecanje na moju najdrazu prijateljicu iz gimnazije sa kojom sam jos u kontaktu.