Lijepo ponašanje je najbolji daija

Na času tradicijskih izvora, profesor hadisa dr Šefik Kurdić ispričao nam je priču koja me se posebno dojmila. Naime, nekada je jedan imam bio student na fakultetu i imali su predmet Da’va. Profesor mu je upisao desetku prije nego što ga je išta pitao uz riječi: “Ti si svoju da’vu (širenje islama) praktično dokazao.” O čemu se zapravo radilo? Jedan imam, sa suprugom i djecom je kao izbjeglica u toku agresije na BiH otišao u Hrvatsku. Tamo ih je jedna hrvatska porodica (majka, sin i kćerka) primila u svoju kuću, da stanuju. U katoličkom okruženju, sam sa porodicom, ovaj imam nije pozivao u islam, nije ulazio u privatni život dobročinitelja koji su mu ustupili svoj prostor za stanovanje, niti se miješao u njihova uvjerenja i opredjeljenja.

S druge strane, on, njegova supruga i djeca živjeli su tih, harmoničan i skladan islamski porodični život, ne obazirući se na okolinu. Nakon nekog perioda desilo se iznenađenje. Sin gazdarice izrazio je želju da razgovara sa imamom. Zapravo, rekao mu je da želi preći na islam. Te riječi su imama ostavile zatečenim, te ga je upitao zašto želi preći na islam, šta je uzrok tome, a ovaj mladi katolik odgovorio je da je posmatrao njega i njegovu porodicu i da nikada u svom životu nije vidio tako lijepu i harmoničnu porodicu, te da je oduševljen islamom. Imam ga je posavjetovao da prvo izuči još o islamu pa da tek onda prihvati islam. I zaista, mladić je nakon nekog vremena prihvatio islam – zahvaljujući lijepom ponašanju jedne porodice.
_______________

Svima nama se nameće pitanje: Koliko i kako prezentiramo islam? Jer, svi smo mi ambasadori islama i na svima nama je odgovornost da ga pokazujemo u njegovom pravom svjetlu, što je moguće više. Nikada ne znamo ko nas posmatra i kome smo možda uzor. Naše riječi neće davati valjane rezultate, ma šta pričali, ako naša djela ne prate ono što govorimo. Jer, teorija i praksa moraju biti jedno, a praksa je nerijetko i mnogo važnija od puke teorije. O ovome i Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže: “O vjernici, zašto jedno govorite, a drugo radite? O, kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje djela ne prate!” (Saff, 2–3)

Koliko smo se samo puta sreli sa komentarima: “Ma pusti njega šta priča, radi to i to”? Vjerujte mi, braćo i sestre, to su sve dokazi protiv nas i na ovom i na budućem svijetu. Ako pričamo, potrudimo se da naša djela prate naše riječi, a ako i ne pričamo, neka naša djela govore umjesto naših riječi. Za svako dobro djelo, čiji sebeb budemo mi, imat ćemo nagradu. A kako li će samo biti lijepo na onom svijetu saznati za mnoštvo dobrih djela koja su drugi radili našim sebebom, a mi ih nismo bili ni svjesni, nismo ni znali za njih. Možda nas baš ta djela, Allahovom milošću, uvedu u Džennet ili budu sebeb većeg stepena u njemu.

Zato, neka nam uvijek bude glavni cilj da sebe učinimo što boljim, da sve promjene prvo primijenimo na sebi, da islam živimo, a ne da samo pričamo. Jer, niko od nas nije lišen odgovornosti: za dobro koje pokažemo i neko se u tome povede za nama, imat ćemo nagradu, a za zlo koje pokažemo i neko se u tome povede za nama, imat ćemo kaznu.

Gospodaru naš, molimo Te da naša djela prate naše riječi onda kada su naše riječi na ispravnom putu! Molim Te da se u nas čestiti ugledaju i da nam sačuvaš lijep spomen na oba svijeta! Amin!

Halima Lj.