Ljudska pohlepa ne poznaje granice

Zanimljiva i istinita priča koju nam prenosi šejh Muhamed Arifi, od jednog kadije iz Rijada o trojici ljudi koji su ‘ni krivi ni dužni’ naslijedili veliki imetak…

Kada je jedan čovjek umro u bolnici u Rijadu, bolničko osoblje pokušalo je da njegovu porodicu obavijesti o njegovoj smrti, međutim, ispostavilo se da taj čovjek nikada nije bio oženjen, nije imao djece niti ikakve bližnje rodbine.  Tada je predmet poslan na sud i kadija koji je radio na njemu uspio je da na osnovu broja njegove lične karte i matičnog broja, uspostavi kontakt sa nekom njegovom rodbinom. S obzirom na to da je iza sebe ostavio znatan imetak, sav novac prebačen je na račun suda, kako bi ga kadija podijelio nasljednicima.  Ali, nasljednici… Nije imao rođene braće, nije imao oca, majku, nije imao sestara, djece… Nije imao nikoga. Tada su preko matičnog ureda uspjeli da pronađu trojicu njegovih daljih rođaka, bili su u srodstvu preko djeda, pradjeda ili još dalje, ali oni su mu bili najbliži nasljednici.

Kadija, koji je dobio ovaj predmet, o tome kazuje: “Uspjeli smo da dođemo do njihovih brojeva i naš ured pozvao je sve trojicu, a oni su se odazvali. Na osnovu njihovog izgleda, zaključio sam da su bili sasvim obični, siromašni ljudi. Sjeli su ispred mene začuđeni pozivom. Upitali su zašto su pozvani na sud i željeli su znati da li ih je neko tužio. Tada sam ih upitao: ‘Poznajete li tog i tog čovjeka?’ Oni su odgovorili: ‘Znamo ga, čuli smo za njega. On je poznati trgovac, naš je rođak, ali daljnji. Odavno se ne posjećujemo, on ne dolazi na naša okupljanja, niti na svadbe niti na Bajrame. Nemamo nikakvog kontakta…’ Upitao sam ih: ‘Znači nemate nikakvog kontakta sa njim?’, a oni su odgovorili: ‘Ne, nikakvog, čak nemamo ni njegov broj telefona. On je biznismen, zauzet je svojim poslovima.’ Tada sam im rekao: ‘On je umro’, ali ni to ih se nije posebno dojmilo, samo su rekli: ‘Allah da mu se smiluje.’

Oni svakako s njim nisu imali nikakvog kontakta i njegova smrt ništa im nije značila. Nisu se nešto ni ražalostili. Upitao sam: ‘Znate li možda da li je imao djece ili braće?’, a oni su rekli: ‘Ne, nije imao ni djece ni braće.’ Tada sam im rekao: ‘U pravu ste, mi smo provjerili matične knjige i saznali smo da nema djece, da nije oženjen. Ali vas trojica ste njegovi nasljednici!’ Gledajući me preneraženo, uzviknuli su: ‘Šta!?’ Ponovio sam im: ‘Vas trojica ste njegovi nasljednici!’ Tada je jedan od njih pao u nesvijest, drugi je počeo plakati i govoriti: ‘Allah da mu se smiluje!’, a treći je počeo da se okreće, nije mogao da vjeruje, pitao je: ‘Je li se ti to šališ? Zakuni se! Ozbiljno?
‘Jeste’, rekao sam im, ‘istina je. Kako kod njega nismo našli vasijet – oporuku, svakome od vas pripada po 115 miliona rijala!’

Nakon toga, svakome od njih dao sam ček sa tim iznosom, a onda sam ih upitao: ‘Šta mislite da svako od vas dadne samo po jedan milion da se napravi džamija na njegovo ime?’ Tada je prvi rekao: ‘Šejh, Allah da mu se smiluje, vjeruj imam da otplatim dugove!’ Drugi je rekao: ‘Ja imam puno djece’, a treći je rekao: ‘Onaj koji sam sebi nije koristio, nećemo mu ni mi koristiti! Onaj koji sebi nije koristio prije smrti, s oporukom ili vakufom, da traži od nas da mu mi pomognemo!? Nećemo ga pomoći! Da je htio, pomogao bi samome sebi, ne bi od nas očekivao da ga mi pomognemo.’ Izašli su iz mog ureda ne davši nijednog rijala za čovjeka koji im je ostavio toliki imetak!”

Da biste bolje razumjeli o kolikoj se cifri radi, reći ću vam da 115 miliona rijala iznosi otprilike 30 miliona dolara. Bez ikakvog truda dobili su veliki imetak, a dotad nisu ni znali za svog rođaka, čak nisu znali ni da je umro! Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Kada bi sin Ademov imao jednu dolinu zlata, poželio bi da ima još jednu. Čovjekova usta može napuniti jedino prašina.” (Muttefekun alejhi)

Za N-um.com preveo i obradio : Mirnes Škrijelj