Ma koliko tvoj grijeh bio velik, vrati se se svome Gospodaru

“O Allahov robe, ma koliko tvoj grijeh bio velik, vrati se se svome Gospodaru i ne odgađaj pokajanje nijednoga trena!” – Inspirisan ovim riječima počinje moj povratak i put u islam.

Moja priča…

Kao i obično, budim se mrzovoljan, još jedna izgubljena partija, još jedna neprospavana noć protraćena tek tako, uzaludno, kao i sve dotadašnje noći. Jako nervozan i uznemiren, duboko u sebi mislim i prezirem zvuk sabahskog ezana sa okolne džamije, koji me u pola sna probudio, prezirao sam ezan, ne znajući ni sam da je to je poziv jedini ispravan na ovom dunjaluku, poziv koji vodi sreći, miru, blagostanju, približavanju Allahu i nagradi na ahiretu. Zaista nisam imao ni snage ni volje da ustanem iz svog kreveta, te sam ostao tako ležeći i misleći o svom životu.

Rodio sam se kao prvo i jedino dijete svojih vrijednih, marljivih, poštenih, čestitih roditelja, koji su bili veliki vjernici, barem sam tako čuo od svoga djeda koji me je othranio, jer nažalost svoje roditelje čak ni upamtio nisam, sve što sam imao od njih bila je stara izblijedjela slika na kojoj me mama drži u krilu, a otac sav sretan i nasmijan stoji pored nas. Roditelji su mi poginuli u saobraćajnoj nesreći, ali tada, kao dijete, to nisam shvatao. Pitanje koje sam jako često postavljao djedu bilo je: “Djede, zašto sam izgubio svoje roditelje?”, a on mi je svaki put odgovarao: “Zato, sine moj, jer je dragi Allah tako htio. Njegova je to odredba, sine moj.” Svaki put nakon ove djedove rečenice bio bih jako tužan, pun ljutnje, gnjeva, prezira prema Allahu jer mi je uzeo moje roditelje.

Živio sam tako sa djedom, bio jako nemirno dijete, završio osnovnu školu pa zatim i srednju, a tada sam ostao i bez jedine osobe u mom životu, bez moga djeda. Počeli su najgori dani moga života, nisam mogao vjerovati da sam i njega izgubio. Uz sve to čak sam i tek dobiveni posao izgubio. Nisam znao šta da radim od svoga života, mrzio sam sve oko sebe, prezirao svijet, prezirao Allaha jer mi je dao sve ovo u životu. Počeo sam jako puno piti, danima sam se opijao, trošeći djedovu ušteđevinu koju je godinama čuvao, trošeći je na alkohol, kocku, blud, na sve najgore što čovjek zamisliti može. I tako iz dana u dan, opijao sam se, sate provodio u kladionicama, jedno vrijeme skoro postao i ovisnik o heroinu. Potrošio sve djedove pare i prodao sve do kućnog praga kako bih se izvukao iz dugova koji su me doveli na rub moje egzistencije.

Misleći o svemu ovome, o svom životu, pažnju mi je odvratilo zvono koje je neprestano zvonilo. Jedva sam, sav mrzovoljan i iznerviran ustao da otvorim vrata. Otvorio sam vrata i odjednom sam osjetio nešto nestvarno, nešto toliko lijepo, srce mi je zatitralo od sreće, a lice ozareno onog trena kada sam je ugledao. Bila je to djevojka nestvarne ljepote, sva u bijelome, sa prelijepom svilenom mahramom, lijepa kao da nije sa ovoga svijeta. Tada vrijeme kao da je za mene stalo, gledao sam je ne trepćući, misleći da je ona nešto nestvarno. Odjednom progovorila je glasom koji nikada do tada u svome životu nisam čuo, rekla je kako prikuplja pomoć za svoga brata koji je teško obolio od raka, na što sam ja odmah odreagovao. Bez ikakvoga razmišljanja posegnuo sam za novčanikom i dao posljednjih pededet maraka koje sam imao.

Zahvalila mi se i upitala me zašto izgledam tužno. Odgovorio sam kako ni sam ne znam, kao da cijeli život idem nekim krivim putem koji mi donosi samo tugu, nemir… Pogledala me u oči onim svojim nestvarno prelijepim smeđim očima i kao da je znala šta me muči, rekla mi je: “O Allahov robe, ma koliko tvoj grijeh bio velik, vrati se se svome Gospodaru i ne odgađaj pokajanje nijednog trena.” U tom trenutku dah mi je zastao, kao da me neka sila obuzela, zatvorio sam oči samo na sekund a nje više nije bilo. Ušao sam u kuću i shvatio kako je bila u pravu, kako moram krenuti pravim putem i njene riječi imati kao putokaz.

Pretražio sam cijelu kuću tražeći djedov Ilmihal, kada sam ga našao, sav ozaren od sreće, odmah sam ga otvorio i počeo čitati. Danima sam ga čitao, slovo po slovo, suru po suru, učeći kako da klanjam i da krenem putem koji vodi Džennetu i Allahu. Danima sam jedva sastavljao kraj sa krajem, bez dinara u džepu. Došla je nedjelja, dan u kojem sam se zakleo da ću početi klanjati, i, uz Allahovu pomoć, tako je i bilo. Probudio me zvuk ezana, koji mi je bio lijep kao nikada u životu. Uzeo sam abdest, stavio serdžadu pred sebe i počeo klanjati, uz riječi: “Allahu moj, Ti doista praštaš i plemenit si, voliš praštanje, pa oprosti mi!” Osjećao sam se kao novi čovjek, preporođen i, hvala Allahu dragom, spašen od svog zla ovoga svijeta.

Danima sam tako klanjao, počeo živjeti islam, a na svakom namazu dovio za brata prelijepe djevojke za koju sam se zakleo da ću je pronaći i zahvaliti joj se. Tako, vraćajući se jednog dana sa posla, koji sam, hvala Allahu, pronašao odmah kada sam krenuo putem islama, ugledao sam nju. Bila je prelijepa kao i onoga dana kada je bila pred mojim vratima, ma još ljepša. Zaljubio sam se istoga trena i zakleo se da ću se, uz Božiju pomoć, njome oženiti. Upoznali smo se toga dana i ispričali. Saznao sam da je njen brat, hvala Allahu, ozdravio i da studira. Došao sam kući sav sretan, nasmijan, kao nikada do tada, zahvaljivao sam Allahu na svakom koraku i namazu, i molio Ga da mi podari osobu koja me je spasila, nju. Svoj san sam, uz Božiju pomoć, i ostvario, poslije duge veze zaručio sam je i oženio. Sada živimo sretno u našem skromnom domu uz našeg malog sina.

Uistinu braćo, nikada se ne treba predavati i odustajati, i uvijek je pravo vrijeme da se pokajete i krenete pravim putem, jer uistinu Allah voli one koji se kaju. I upamtite, braćo, jednu stvar: “Ako vas Allah pomogne, niko vas neće moći pobijediti,a ako vas ostavi bez podrške, ko je taj, ko vam osim Njega može pomoći? I samo u Allaha neka se pouzdaju vjernici.”

Brat E. N.
__________________

Ovaj tekst je stigao u nagradni natječaj “Moj povratak Islamu” (Pošalji svoju priču i osvoji 50 eura)