Majka mu kuhala samo svinjetinu zbog odluke da prihvati islam

Max Klein priča kako se još uvijek sjeća prvog Božića kao musliman. Imao je 17 godina i bio je u restoranu sa svojom obitelji. Na stolu su gorjele svijeće, konobarica je posluživala povrće, piletinu i pečenu svinjetinu. Max je na tanjur izvadio brokulu i krumpir. Meso nije dirao jer islam zabranjuje jesti svinjetinu. Nana je pogledala njegov tanjur, gurnula mu tanjur s mesom i upitala: “Max, hoćeš li se vratiti u normalu?”

Od tada unuk i nana nikada više nisu govorili o njegovoj privrženosti islamu. Ona ne pita, a on ne govori; jer se Max nije vratio onome što njegova baka naziva ‘normalnim’. On i nakon dvije i po godine vjeruje u Allaha.

Max danas ima 19 godina. Živi u Lüchowu, gradiću u njemačkoj regiji Wendland. Kao povratnik, on je poznat lokalno i želi da ga i drugi prepoznaju kao takvog. Kad god izađe iz kuće, svoju kratko ošišanu crvenkastu kosu pokriva kapom. Odlučio je ne skrivati ​​ono u što vjeruje. I o tome želi razgovarati, čak i s novinarima. Često koristi riječi “sreća” i “zadovoljstvo”. I on govori o vjeri “svim srcem” i “životu za Allaha”. On kaže stvari poput: “Kao musliman, ja sam sretniji.” I: “Sve što se loše dogodilo sa sobom je donijelo i nešto dobro.”

Max voli pričati o ovoj strani svoje priče, koju ponekad uspoređuje s pričom o spasenju. Ali kao i u svim pričama postoji i druga strana. Radi se o izgubljenim prijateljima. Od bake koja svog unuka više ne smatra normalnim. I osjećaj da te kao muslimana izbjegavaju. Ipak, kaže: “Kao musliman, izgubio sam mnogo, ali sam dobio mnogo više.”

Sada se moli pet puta dnevno, svake večeri ide u džamiju i suzdržava se od alkohola i bluda. “Sada učim arapski.” Konačno, njegov život ima čvrsta pravila. Molitve su, kaže tihim glasom, “trenuci kada sam stvarno sretan“.
_______________

Bilo je i sreće u njegovom starom životu. Djetinjstvo mu je bilo lijepo, kaže Max. Ujak ga je naučio čitati i naložiti vatru bez upaljača. Jahao je, pio pivo na seoskoj fešti i sanjao o tome da postane policajac poput svog oca. Kao i ostali tinejdžeri u selu, počeo je piti pivo i alkoholna pića te pušiti marihuanu. U nekom trenutku imao je prvu djevojku i prvi seks. “To je normalna, uobičajena mladost u Wendlandu”, kaže Max.

A ipak je nešto bilo drugačije. On to naziva “crna rupa”. Max ne zna odakle je. Roditelji su ga usvojili kao bebu. Kad je imao šest godina, rekli su mu za to. “Tada to nisam razumio”, kaže Max. Ali nije se mogao osloboditi osjećaja da “nešto nedostaje”. Sa 16 godina počeo je tražiti svoju biološku majku. O tome ne želi puno pričati i samo kaže da je upoznao svoje sestre i da mu je susret dobro došao.

Kad Max o tome govori, ne pokazuje pretjerano svoje osjećaje. Ponekad se čini da ne govori o svom životu, već o strancu. On kaže: “Islam znači kontrolirati sebe.”

Njegov put prema islamu započeo je u rujnu 2015., ispred kapije skloništa za izbjeglice. Max je pokucao tamo da ponudi svoju pomoć. Dva dana ranije su stigle prve izbjeglice. Do trenutka kad je posljednji napustio kamp, ​​on je, kaže, bio tamo gotovo svaki dan. Pospremao je krevete i čistio sobe, pratio štićenike kampa liječniku, a djecu na igralište. Navečer su često zajedno sjedili, pili čaj, razgovarali o ratu i bijegu, čežnji za domom, obitelji i vjeri. A onda se pojavilo pitanje koje je sve promijenilo. “Toliko pomažeš”, rekla mu je učiteljica engleskog iz Libanona. “Kako to da ne vjeruješ u Boga?”

Zašto ne vjerujem u Boga? Max kaže da si nikada nije postavio to pitanje. Nikada mu nije odgovarala kršćanska slika o Bogu kojeg je poznavao. Ali nakon svake noći u kampu slušao je kada su izbjeglice govorile o islamu. Gledao ih je kako mole, pitajući se sve više i više kako bi bilo vjerovati u Boga.

“Došao je jedan dan kad sam se samo probudio ujutro i pomislio: Sada je trenutak. ” Bio je petak u proljeće 2016., sjeo je za kompjuter i guglao kako postati musliman. Nakon toga se obukao i biciklom otišao do zgrade u dvorištu, koju je muslimanska zajednica koristila kao džamiju. Tamo se predstavio imamu i izjavio da sada želi biti musliman. Na internetu je već odabrao svoje novo ime: Yafer, pomagač.
________________

Max ne može objasniti zašto se odlučio na taj potez toga dana. “Bila je to neplanirana odluka.” Ljudi koji su tada bili u džamiji uslikali su ga i objavili na Facebook, te se ta vijest proširila. Poslijepodne, Max je i sam to objavio na svoje profilu. Samo nekoliko minuta kasnije njegova je majka uočila poruku. Upravo je došla s posla i provjerila Facebook aplikaciju na svom mobilnom telefonu. Na vrhu svoje vremenske trake vidjela je što je Max objavio. Bio je to šok, kaže danas. “Bila sam ljuta i bojala sam se da će steći loše prijatelje i dati se zavesti radikalima.” Kad je došao kući i otključao vrata, vrisnula je na njega.

Max danas kaže da je trebao ranije razgovarati s majkom. O svojim razmišljanjima i nedoumicama, no u tom momentu je zbog njezine reakcije bio ljut.

U to su vrijeme Max i njegova majka nekoliko mjeseci živjeli sami u stambenoj zgradi na periferiji Lüchowa. Nakon što su se njegovi roditelji razveli 2015., morali su se oprostiti od kuće u kojoj je Max odrastao. Toliko je volio vrt i šumu iza kuće. Sad su majka i sin dijelili tri sobe, kuhinju, kupaonicu i svađali se još češće nego prije. Pogotovo nakon te večeri. “Razgovarati je bilo jako teško”, kaže Max.

Max priča kako je njegova majka tjednima kuhala samo svinjetinu. “To je bio njezin način protesta protiv moje odluke.”

Pušeći cigaretu, ona kaže: “Što bi Vi da vam sin prijeđe na islam sa 17 godina?” Nije bila protiv vjere. Samo se bojala za njega, jako se bojala. “Max je još uvijek dijete.”
____________________

S njegovim prijateljima tada je bilo lakše, kaže Max. Rekao im je da je musliman i da mora prestati sa zabavama i alkoholom. Samo su kimnuli glavom, bez pitanja, ali u nekom trenutku jednostavno su ga prestali viđati bez puno riječi.

Za te prijatelje nastavio se moliti da i oni nađu pravi put. Max se također moli za svog oca. I za njegovu baku. Jer kaže on, Bog je jedan i jedini. Nekima to zvuči ekstremno, ali Max sebe ne smatra ekstremistom. Naprotiv, “Ako saznam da se netko radikalizira, prijavit ću ga policiji.”

Iako kaže da nije ekstreman, posti i na 30 stupnjeva i ispire usta kokosovim uljem kako bi lakše podnio žeđ. Jede samo hranu koja je halal, a prije ulaska u džamiju pere ruke, noge, podlaktice i lice. Zanima ga samo oženiti ženu koja nosi maramu. I to samo ako njezini roditelji to odobre i ako se slože sa time.

I naravno, ovaj 19-godišnjak moli svaki dan. “To je moja dužnost.”, kaže. Sada ide drugu godinu u školu za zubnog asistenta. “Moj šef mi je čak napravio mali kutak za molitvu.” Max je uvjeren da to ne bi bilo u svakom malom gradu. “Ali ja živim u Lüchow-Dannenbergu,” kaže, “to je moja sreća.” Ovo je mjesto gdje ljudi izlaze na ulice kako bi prosvjedovali protiv nuklearne energije, gdje su desetljećima novi dom nalazili umjetnici i intelektualci, a kao novi musliman on je samo jedan od mnogih. “Ovo mjesto je otvorenije, tolerantnije.”

A ipak ima i ljudi koji su zabrinuti da bi se Max jednog dana mogao pokazati kao terorist. Osjeća to, kaže Max, a ponekad bi mu to ljudi rekli u autobusu ili na ulici. “Mi muslimani smo stalno pod mikroskopom.” On objašnjava da tlačenje žena nije od islama, već zbog kulturnih tradicija i neodgoja onih koji tako ružno postupaju sa ženama. Tvrdi da nasilje nije od islama.

U međuvremenu, Maxova mama sada može razgovarati o vjeri slobodnije. Kaže da je u jednom trenutku razgovarala s drugim muslimanima iz kampa, jer i ona je sama pomagala tamo. “Obećali su mi da će se brinuti za njega. To me umirilo.”

Nakon dvije i po godine, Max kaže da više ne može zamisliti život bez Allaha, džamije, džemata, džematskih večeri. “To je kao obitelj.” Ovdje je našao nove prijatelje, ljude s kojima se osjeća kao kod kuće. Poslije akšam-namaza često sjede zajedno. Sastaje se sa imamom kako bi učio, “On me uči arapski i mi učimo Kuran”. S još jednim preobraćenikom vozio se na demonstracije protiv nacista i islamofobije, “osim toga, nastavljamo se obrazovati”. Jer stjecanje znanja, kaže Max, dužnost je svakog muslimana.

Max je svoju sreću našao u islamu. To je priča koju priča sebi i drugima. Riječi njegove majke su: “To je njegova stvar”, kaže ona, “i ako Max nešto želi, on ostaje pri tome.”

Izvor: njemačke novine ZEIT ONLINE