Migranti – podsjetnik na našu golgotu

Bogu je drago kada se u Njegovo ime uradi dobro djelo, a da se pri tom ne hvališe pred ljudima. Zbog toga ovo pišem anonimno, samo s ciljem da kod još nekog probudim empatiju ili, možda, nekog podstaknem na dobro djelo… Migranti…Ljudi prema kojima čovjek, ako ima imalo duše, ne može biti ravnodušan. Kroz područje u kojem živim, počeli su prolaziti prije, možda, dvije godine. Nekad ih vidim kroz prozor, nekad se vozim pored punkta, gdje bivaju zaustavljeni, a nekad ih vidim iz auta dok se vraćam s posla… Uvijek kad ih vidim izazovu veliku tugu u meni, žao mi ih je…u njima vidim sebe, kada sam aprila 1992. godine, kao dijete, napustila vlastiti dom i pošla sa svojom mamom „negdje“, a da nismo ni znale gdje idemo. Ponijele smo jednu torbu sa stvarima, koje su poslije postale uspomene…

Jednog dana u maju iste godine, na vlastitim ognjištima, ubijeni su svi koji su tog dana bili vani-među njima moj otac, djed, dajdže i još mnoga bliža rodbina. Svoj opustošeni dom vidjela sam mnogo godina poslije, kada smo došli na kolektivnu dženazu svima ubijenim, čiji su nepotpuni dijelovi skeleta ekshumirani iz, jedva pronađene, sekundarne masovne grobnice. Kada sam napustila dom, postala sam „izbjeglica“, nikada se više nisam vratila živjeti u vlastiti dom i kraj. Bez obzira na gubitke i strašne događaje iz 1992., živjeti se moralo… Živjele smo u drugoj državi. Ljudi su nam davali, pomagali, mama je čistila i zarađivala. Sa ciljem da ispunim najveću želju svoga r. oca ( da mu djeca budu školovana, jer nas je hranio pošteno, ali teško zarađenim novcem-radnika, zidara ), učila sam…Danas sam magistar i radim.

Kad god imam priliku, pomognem sa onoliko koliko mogu, onima koji su u potrebi. Možda to i nije veliko, bitno je da je od srca i da to u meni izazove neopisiv osjećaj. Na migrante sam posebno osjetljiva, nekad kupim hranu i odnesem im na punkt. Jednom mi je muž rekao da sjede ispred zgrade, pa sam ga poslalala da im kupi hranu da jedu. Jednom sam pored njih prošla autom, a onda u obližnjoj pekari kupila pite, pa se vratila da im to dam. Više puta sam dala sitni novac, a posebno me dirnuo migrant, koji je sjedio u blizini pekare i hranio golubove…

Danas sam srela grupu migranata, pitala sam ih da im kupim pite u pekari, neki su zahvalili i nastavili pješačiti, ali se vratio, predpostavljam, mladi bračni par, jer je muškarac, u naručju, nosio bebu, mlađu od godinu dana. Mlada žena je bila prelijepa, sa maramom na glavi, blijeda i izmorena-pite i novac su uzeli i zahvaljujući nastavili dalje…Misleći o njima, stigla sam kući, a da ni sama ne znam kako. I dok sam skidala svoju jaknu-palao mi je na um-kako se nisam sjetila da jaknu skinem i dam toj ženi, možda bi joj barem malo ublažilo hladnoću noći koju dolazi, a možda bi u nju, ipak, umotala bebu…Nisam se, eto sjetila, a Bog mi je svjedok da bih joj dala.

Allahu milostivi, olakšaj svim migrantima, zaštiti ih, samo Ti to možeš. Hvala ti Bože što sam u prilici dati i što je prošlo vrijeme kada su, dobri ljudi, meni davali. Hvala ti Bože za topli dom i sve što si mi podario.

Sestra M. M-M.
___________