Miris ramazana…

Pišem ovo, a ramazan tako neodoljivo miriše. Ne samo meni nego cijelom Ummetu Muhammedovom, sallallahu alejhi ve sellem. Na pragu nam je i pripremamo se za njega na poseban način. Svake godine je nekako “i isto i nije isto”. Ne dosadi nam jer ramazan nije festival koji bude i prođe, on nije Dan državnosti koji se mijenja sa smjenom osnivača. On je stub ove vjere zajedno sa namazom, zekatom i hadždžem. Na ovim se gredama uzdiže kupola šehadeta pod kojom se okupljamo…

Povišene temperature zraka su prilično iscrpile narod. Bilo je nemoguće ne prisjetiti se Allahove blagodati koju će podariti samo nekolicini na Sudnjem danu, a to je Njegov hlad kada druge sjene osim od Arša Veličanstvenog ne bude. Molim Allaha da nas učini dostojnim te privilegije. Amin.

Često se koristio i izraz “nesnosne vrućine”. Ma, nisu bile nesnosne nosili smo se sa njima nekako. Doduše, mogu reći da su neki samo njih i nosili, a većinu su sa sebe skinuli. No ljudi vole kuditi vrijeme; kako kišu tako i sunce, kako zimu tako i toplinu. Narodu niko nije ugodio.

Ljeto je, ako malo bolje pogledamo, jako energično razdoblje. Sve vri od kretanja. Insekti i životinjice dolaze za svojom nafakom pa se i ljudske, male čaršije zbog te najezde pretvore u metropole naših sitnih sunarodnjaka. Dovoljno je živosti i za umrtvljene gmizavce da dobiju volju za šetnju dunjalukom. I pokoji gorštak zažmirka na sunce.

Svo zelenilo, bez izuzetka, zablješti pod slapom svjetlosti da jednostavno sam sebi nadjene ime: zlatno zelenilo. Zlato uvijek podsjeća na žuto, ali mene ljeti podsjeća i na zeleno. Ne vjerujete? Pogledajte kroz prozor u dvorište kada se krošnje budu kupale na suncu. Kora drveta tada liči na ćetenije uvrnute. Na tamne kose djevojačke, spletene i u visine podignute. Lišće su dukati što podrhtavaju na njihovim ponosnim mladim čelima, zeleno-zlatni… Vjetar poskakuje oko krošnji kradući im mirisa trunke. Nije vjetar nevaljao, ne. On uzima te čestice sjećanja kako bi ih donio kada nam najviše zatrebaju. Svako drvo ima poseban miris, a svaki miris posebno značenje. Bagrem, lipa, zova, kesten… mirisi djetinjstva bosanskoga djeteta. I vi ih zacijelo pamtite.

Ovo je poznata neurološka činjenica koja se tiče našeg nosa. Ali i našeg sjećanja. Svaki čovjek: mirise, emocije i uspomene pohranjuje u istom dijelu mozga. Zbog toga nas naše čulo mirisa najlakše odvede u prošlost. Otkrili su da se pojedinim mirisima može ojačati memorija ali i otključati davno zaboravljeni događaji. Uz njihovu pratnju možemo da zagrlimo davno umrle roditelje ili da posjetimo predjele koji su već godinama iza nas. Emocije snažno dominiraju čovjekom, a budući da arome neobično pojačavaju različita osjećanja; mirisi se još nazivaju i tihim vladarima svijeta.

I danas, evo, kao dokaz za rečeno, desilo se ovo.

Ljeto je i prozori su bivali po cijeli dan otvoreni. Na njima je samo gusta mreža sprječavala da se u našu sobu ne nastane stanovnici Bajigrada, to je ona metropola spomenuta na početku. Zavjese se njišu. Povjetarac ih miče kako bi pronašao načina da uđe u prostoriju. Kada mu to pođe za rukom osjetih da mi je dosegao i do samog srca. Zapahnu ga i ono poskoči osvježeno. Zašto najednom?

Zrak je mirisao na med. Znala sam da ta slatkoća dolazi iz džamijskog dvorišta. Mesdžid ispod našeg prozora bio je najljepši u gradu. Smješten u parku kraj same rijeke svojim posjetiteljima je pružao duhovni i tjelesni mir. Kraj samog zidića koji je odvajao ulicu od starog mezarja rasla je lipa. Do ovog trenutka nisam ni znala da lipin cvat u pretincima moga sjećanja ima neko posebno značenje. A imao je… Mirisao je na RAMAZAN.

Nađoh nagovještaj ovog mubarek mjeseca u aromi bijelog cvijeta, baš kao što je Jakub, alejhis-selam, zbog silne čežnje za voljenim sinom osjetio Jusufov, alejhis-selam, miris kada ga drugi nisu primjećivali. “Miris Jusufa osjećam u blizini, samo ne recite da mi se poremetio um!” (Jusuf, 94)

Znala sam da je ramazan na pragu i evo osjećam mu miris koji sam nekada davno pohranila u sebi. Ne sjećam se ni koja je to godina bila. Ali se sjećam lipinog cvata, malih pamučnih dimijica sa šarenim suncobranima koje mi je amidža Hamdija sašio specijalno za teravije koje su tada bile u toplim ljetnim noćima, baš kao i sada. I sjećam se njega… Ponosnog, visokog čovjeka koji me je svaku noć dizao na zidić pod lipom da se prošetam i okusim izazov očuvanja ravnoteže. Na tom nezaboravnom putu do džamije uzimala sam od svoga oca prve odgovore, prvo znanje o islamu i prve uspomene. Naučio me je da se ponosim vjerom svojom, a toga nisam ni bila svjesna.

Pišem ovo, a ramazan tako neodoljivo miriše. Ne samo meni nego cijelom Ummetu Muhammedovom, sallallahu alejhi ve sellem. Na pragu nam je i pripremamo se za njega na poseban način. Svake godine je nekako “i isto i nije isto”. Ne dosadi nam jer ramazan nije festival koji bude i prođe, on nije Dan državnosti koji se mijenja sa smjenom osnivača. On je stub ove vjere zajedno sa namazom, zekatom i hadždžem. Na ovim se gredama uzdiže kupola šehadeta pod kojom se okupljamo.

Nemoguće je ne osjetiti poseban ushit duše kada joj se približi trenutak primanja poklona i dodjele nagrade. A ima li većeg dara od Kur’ana kojim smo blagoslovljeni baš u ovome mubarek mjesecu, ima li ljepše nagrade od nagrade postača? Jednostavno je nemoguće opisati okus svježe datule u ustima dok se iftariš u najljepšem mjestu na dunjaluku, blagoslovljenoj Medini. Ili dok očekuješ akšamski ezan, a gledaš na Časnu Kabu između svojih uzdignutih dlanova. Kao da si je njima zagrlio i ogradio kako bi sjećanje, na taj trenutak, bilo zaleđeno. Ništa manje opijajući nije zvuk koji priziva ukućane na okup oko bosanske sofre u iščekivanju paljenja kandilja. To je zvuk udaranja kašike o stakleni bokal dok majka miješa limunadu. Ramazan je jednostavno naše kolektivno ushićenje i sjećanje na svetost trenutka kada smo Božiju riječ primili u emanet.

Živimo u vremenu kada se razne godišnjice obilježavaju i kojekakve spomen ploče podižu. U vremenu kada se, nažalost, slavi sve i svašta pa neka ovi ramazanski dani, sa pravom, zabljesnu čistim sjajem. Njih nisu odabrali ljudi za svetkovine niti su prepravljeni od nekih prijašnjih paganskih praznika. Oni su blagoslov koji smo, od Onoga koji je iznad sedam nebesa, dobili. Baš njih je odabrao Mudri i o svemu Obaviješteni, želeći da se u njima radujemo i u dobru da ih provedemo. Pa raduj se Ummete, neka ti ramazanska sreća potraje cijeloga života.

Enesa Hotić