Rekao je Allah Uzvišeni: ‘Broj mjeseci u Allaha je dvanaest, prema Allahovoj Knjizi, od dana kada je nebesa i Zemlju stvorio, a četiri su sveta; to je prava vjera!’ (Tewba, 36.),

 

Prenosi se od Bekreta, radijellahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Vrijeme teče (kruži) kao onog dana kada je Allah Uzvišeni stvorio nebesa i Zemlju, godina ima dvanaest mjeseci, od njih su četiri sveta, tri zaredom: Zul Ka’de, Zul Hidždže, Muharem i mjesec Redžeb Mudar koji je između Džumade i Ša’bana‘. (Hadis bilježe Buhari(4662) i Muslim (1679).)

 

A rekao je hafiz Ibn Hadžer, Allah mu se smilovao: ‘O vrijednosti mjeseca Redžeba nije došao do nas ni jedan ispravan hadis koji se može uzeti za dokaz, kao što nije došlo ništa po pitanju posta i posebnosti namaza u njegovim noćima‘. (Tebjinul adžeb, str. 11.)

 

Nema vjerodostojnih predanja od Poslanika, sallallahu alejhi va sellem, koja ukazuju na posebne odlike posta u ovom svetom mjesecu.

 

Ibn-Redžeb kaže: “Što se tiče posta u redžebu o tome nema vjerodostojnih hadisa od Poslanika, sallallahu alejhi va sellem, niti predaja od ashaba.” (Vidjeti: Lataiful-mearif, str. 228.).

 

Ibn-Tejmijje kaže: “Svi hadisi koji govore o postu u mjesecu redžebu su apokrifni.” (Vidjeti: El-fetava, 25/156.).

 

Ibn-Hadžer Askalani zapaža: “Nema vjerodostojnih hadisa od Poslanika, sallallahu alejhi va sellem, posebnim odlikama mjeseca redžeba, niti posta, niti noćnog namaza u njemu.” (Vidjeti: Tebjinul-adžeb, str. 21.).

 

Dok je kazao Ibn Kajjim: ‘Svaki hadis o postu u mjesecu Redžebu i namzu u nekim njegovim noćima je laž i potvora!‘ (Vidjeti: El-menarul-menif, str. 83.).

 

Od ibadeta koje su ljudi uveli (izmislili) u mjesecu Redžebu možemo izdvojiti sljedeće:

– Namaz koji se zove Salat Er-Regaiba ili namaz želja, ima dvanaest rekata i klanja se prvog petka u mjesecu poslije akšama. Ovaj namaz je, bez ikakve sumnje, velika novotarija, a hadis koji je došao na temu ovog namaza pomenuo ga je Ibn Dževzi u Mevdua’tima (Knjiga izmišljenih hadisa) (2/124).

 

Rekao je imam En-Nevevi, neka mu se Allah smiluje: ‘Neki učenjaci su ga uzeli kao dokaz o pokuđenosti ovog namaza koji se zove Regaib, jer je taj namaz od novotarija koje su ljudi uveli i nije ništa drugo do zabluda i neznanje, i u njoj su jasne zabranjene stvari. Učenjaci su napisali brojna djela kako bi pojasnili pokuđenost ovog namaza, zabludu onog ko ga klanja. (Pogledaj: Šerh Muslim, 8/20, El Edebu fi Redžebi lil kari’, str. 43, Nejlul evtar, 4/337).

 

Rekao je El Hatabi: ‘Hadis o namazu Regaiba je skup laži i izmišljotina koje nisu male!'(El Bai’s – Ebu Šameh, str. 143.)

 

Rekao je hafiz Ibn Redžeb, Allah mu se smilovao: ‘Što se tiče namaza u mjesecu Redžebu i davanje određene posebnosti, nije do nas došlo ništa vjerodostojno, a hadisi o vrijednosti namaza koji se zove Regaib su laž i zabluda, te nisu ispravni (vjerodostojni), a pomenuti namaz je novotarija kod većine učenjaka. Ovaj namaz se pojavio po prvi put nakon 400-te godine poslije Hidžre, zbog toga naše prijašnje generacije nisu o njemu znale niti govorile‘. (Letaiful me’arif, str. 228).

 

– Namaz koji se klanja u polovini mjeseca Redžeba. Hadisi koji su došli na ovu temu su izmišljeni hadisi kao što je kazao Ibn Dževzi, rahmetullahi alejhi. (El mevdua’t – Ibn Dževzi, 2/126.)

 

– Namaz Lejletul mi’radž. Kaže imam Ibnu Baz, rahimehullah: “Noć u kojoj se desio Isra’ i Mi’aradž nije precizirana u vjerodostojnim hadisima, i sve što je preneseno od preciziranja te noći je nevjerodostojno od Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, kod hadiskih učenjaka, i Allah zna mudrost u tome da bude zaboravljena među ljudima, a ako bi vjerodostojno i došlo preciziranje, ne bi bilo dozvoljeno muslimanu da u njoj posebno posveti išta od ibadeta. Nije mu dozvoljeno da je obilježava niti proslavlja, zato što je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njegovi ashabi, radijallahu ‘anhum, nisu proslavljali, niti obilježavali, niti joj išta posebno posvećivali. Da je njeno obilježavanje propisana stvar, pojasnio bi to Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, svome ummetu, bilo djelom ili riječju. Da je se nešto od toga desilo, znalo bi se, i bilo bi rašireno, i prenijeli bi to do nas ashabi, radijallahu ‘anhum.” (Pogledaj ‘Risaletu tehziri minel-bida’i’, str. 7.)