Mladić uz kojeg sam počela redovno klanjati

Tek što sam završila osnovnu školu, moj se život počeo mijenjati. Ramazan je bio, 2011. godina. Krenula sam na teraviju sa prijateljicama. Na putu do džamije ugledala sam jednog mladića, sadašnjeg muža. Saznala sam kako se zove, stupila u kontakt sa njim i počeli smo se viđati. Pošto je bio raspust, a on je živio blizu, svaki dan smo bili zajedno sa našim društvom. Sjedili bismo tako po čitav dan zajedno, ali bi on svaki put, kad bi čuo ezan, otišao u džamiju, klanjao namaz i opet se vratio nama. Meni je to privuklo pažnju, jer se u mojoj kući slabo praktikovala vjera. Mama je ponekad klanjala, postili smo mjesec ramazan, i to je sve što smo mi u porodici praktikovali.

Gledajući njega, kako svaki put napusti društvo i ode klanjati, a ne izgubi ništa, i ja sam dobila želju da idem sa njim. Tako sam počela i ja klanjati. Dani su prolazili, a ja sam imala sve veću želju i potrebu da redovno klanjam. Kad smo izlazili, uvijek sam u torbi imala mahramu, jer sam znala da će on otići u džamiju da klanja, a mene je bilo stid stajati ispred džamije i čekati ga. On bi koristio priliku, kada sam pokrivena, da mi uputi komplimente kako mi mahrama lijepo stoji, pa sam vrlo rado išla na namaz sa njim da bi me on vidio i pohvalio. Počela sam mahramu nositi i u školu, a odmor i svlačionicu sam koristila za namaz.

Kako je vrijeme prolazilo, dobila sam želju da se pokrijem, ali iz nekog tada nepoznatog razloga nisam mogla. Danima sam razmišljala o tome hoću li se pokriti, ali bih svaki put našla neki razlog zbog kojeg to ne mogu uraditi. Jednog jutra ustala sam i osjetila da je to taj dan. Bez razmišljanja, uzela sam mahramu i pokrila se. Izašla sam vani, ljudi su mi prilazili i pitali da li sam se pokrila, a ja sam ponosno odgovarala: “Da” dok su suze same tekle. Ni sada ne mogu nikome objasniti te suze. Allahovom voljom i muževim sebebom, vratila sam se Allahu i sunnetu. Elhamdulillah na svemu!

Tekst poslala sestra N. P.